Ja sam dosta filozofirala kod izbora, a dali smo ona imena koja su prva "kliknula" i meni i MM-u.
Htjeli smo muslimanska imena, lijepog značenja, da nisu neobična i trenutno IN, da su recimo tradicionalno bosanska (kod nas je sad IN Sara, Iman,čak i Kewser, Sajra-od toga smo bježali), i da ih ne nosi niko u najbližoj familiji.
Za curicu smo se dosta dugo ne-slagali, dok ja nisam predložila Emina (pouzdana, sigurna, povjerljiva, vjerna, poštena) i tad je "kliknulo". MM je rekao može, a ja sam jednostavno osječala Eminu u stomaku.
Sinovo ime smo izabrali nešto brže, uzeli smo knjigu imena, izabrali par favorita sa značenjima koja su nam se sviđala, meni je opet "kliknuo" Namik (onaj koji ukrašava, kaligraf), opet sam osjetila da je Namik u stomaku. MM u ovom slučaju nije bio tako siguran kao prvi put i stalno je govorio da će promjeniti mišljenje ako iskrsne neko bolje ime, ali sam ja znala da ćemo dobiti Namika
Gore sam rekla da nam je bilo važno lijepo značenje. Kako je ljepota subjektivna, meni se lijepa značenja odnose na lijepe karakterne osobine, i ne volim značenja tipa Lav, vojskovođa, konjanik, ona koja se ponosi i oholi (da, rođak je djevojčici dao takvo ime znajući za njegovo značenje).
Osječala sam veliku odgovornost kod izbora imena za svoju djecu, jer će ih ona određivati i nosit će ih cijeli život. (sigurna sam da ih u pubertetu neće voljeti )