žalite li za propuštenim trenucima?

[pinocchio]

danas sam po ne znam koji put donijela odluku da ću ipak morati propustiti nešto što me jako veseli-predavanje dr. Jacka Newmana u susjednoj deželi. na trenutak sam se poveselila i počela maštati kako ću si konačno priuštiti dan samo za sebe, onak po mom kroju. ubrzo sam shvatila da to ipak neću moći (iz kojekakvih opravdanih i neopravdanih razloga) i onda sam prelomila u sebi i odlučila da neću ići. ne znam jel' mi žao ili ne jer sam već navikla na to da propuštam lijepe stvari u životu jer me okupiraju one banalne (posao, umor...).

previše je toga što bi htjela. neke stvari ishlape, zaboravim, pojave se nove prilike, ali za nekim propuštenim prilikama fakat žalim. i sad si mislim da čiji ja to f****** život živim kad je lista propuštenih stvari sigurno veća od onih koje nisam propustila :/ to je sad već postao moj stil života i ne mogu se više zavaravati da sam neka druga osoba kad nisam.

koncerti, izložbe, putovanja, knjige, ljudi, aktivnosti u rodi...neke stvari više neću imati prilike osjetiti, vidjeti, doživjeti i ponekad se teško nosim s tim.

kako se vi rješavate tog osjećaja da život kojeg ste htjeli voditi vode neki drugi ljudi dok je vama mjesto na poslu, doma, uz djecu ili, uz malo sreće, na dječjoj predstavi i koncertu? ili, vi to radite bolje i ne osjećate da išta propuštate? otkrijete mi tajnu uspjeha.

a sad odoh spavati inače ću propustiti i sutrašnji radni dan

[litala]

ponekad.

najveca "zala" mi je sto se mm i ja nismo ranije sreli. to mu vjecito spocitavam ;( gdje bi nam bio kraj da smo se sreli bar pet godina ranije...


zalim sto zbog nekih (doduse objektivnih) okolnosti nisam bila na nekoliko druzenja prosle godine...

zalim sto zbog nekih - nadasve neobjektivnih i vrlo bezveznih - razloga nisam odradila neka druzenja i opustanja koja sam htjela ;(


zalim, kad zalim, za stvarima koje ne mogu vratiti nit promijeniti. ima i stvari koje "grijesim" u hodu, al ako nisu konacne i nepovratne - ne zalim, ili se pomirim da ih necu obaviti ili ih odradim... ovisi o cemu se radi...



zalim (vec sad!) sto mi dani prodju u banalnostima i uhvatim se da se cudim ovom dugajliji pored mene i pitam se tko mu je dozvolio da se u sest godina toliko izduzi tko je dozvolio ovom malo manjem da se ovoliko rasprica i izraste u divnog djecarca , tko je smislio da je ovoj najmanjoj vec vrijeme da bude djevojcica prava i tko je dozvolio ovoj najvecoj da bude princeza na zrnu graska na pragu puberteta - jer ja sigurno nisam

al taj dio, koji se tice djece i muza, trudim se redovito osvjescivati i skretati samoj sebi pozornost na njih, da ih gledam sa strane kako rastu i mijenjaju se, da pricam s njima i divim se njihovim promisljanjima, da ih gledam kako secu pred nama i drze se za ruke, paze na ove najmanje da ne nastradaju trudim se redovno imati bar pola minute uho samo za mm-a, zagrljaj samo za njega...

trudim se, jer se ponekad uhvatim da se osjecam ko da sam nesto preskocila...


a sto se ovog dijela zivota izvan obitelji - stvarno mi je ponekad tesko i pokusati "disati" bez svih njih (ipak su brojcano puno nadmocniji ), pa i pozeljeti neku drugaciju aktivnost. dobar dio godina sam se sasvim svjesno okrenula prema unutra i nisam nit gledala van nit mi je sto falilo... osjecam da mi polako to vrijeme prolazi i da pocinjem "ciriti" preko njihovih glavica i ramena i traziti to neko vrijeme i zanimaciju koja nece imati prefiks "mama"...

[bundevica]

litala
pogodila si me ravno u sridu

[bauba]

kako se vi rješavate tog osjećaja da život kojeg ste htjeli voditi vode neki drugi ljudi dok je vama mjesto na poslu, doma, uz djecu ili, uz malo sreće, na dječjoj predstavi i koncertu? ili, vi to radite bolje i ne osjećate da išta propuštate? otkrijete mi tajnu uspjeha.

Osjećam, na žalost, često teret malograđanštine i to me razgnjevi a po drugoj strani, sretna sam što sam udana i imam djete, posao od-do, sigurnu plaću, topli skupi kaput i cipele.
Ma vrag si ga znal odakle me šiba taj nemir-stalno sam po ivici mogu-ne mogu, hoću-neću.
Ali to je moja priroda. Bez ugledanja na okolinu..
Još da se uspoređujem sa drugima, mislim da bi odavno šenila.

A da žalim za propuštenim-ponekad da. Kada se poklope A. Dedić, muž koji zaspe u 20 i umor od posla.

[čokolada]

eh, gdje me nađe...
najgore je to što vremenom prihvatiš to stanje kao trajno i konačno :/ , pa kad možda i iskrsne neka prilika svjjesno je preskočiš.
Znam da će djeca odrasti, ali uvijek će nailaziti i novi problemi - kradljivci vremena.

[cvijeta73]

ja ne bih rekla da je kod mene osjećaj da ne vodim život kakav bih htjela. ja još uvijek mislim da ću sve što do sad nisam stigla, stići obaviti. stvarno, još uvijek mislim da ću i u ameriku i u afriku i pročitati sve knjige koje do sad nisam i SVE.

i svaki put kad nešto propustim, a to se naravno često dešava, uvijek mislim - ma, biti će još prilike za to. bože moj, još će se oni družiti, i druge godine će biti njihov koncert, a opet će doći i ta izložba u zagreb i sl.

a ono što me često drmne je nostalgija - osjećaj žaljenja za nekim prošlim, nepovratnim vremenima. ih, sad trenutno nisam u tom filmu, ali često me drmne ta nostalgija. kako kaže bauba - poklopi se neka pjesma, poezija, članak, knjiga, film, mir u kući, i ajmo, udri...ronim suze samo tako. onda pogledam na naše slike - i opet, udri u plač. onda se sjetim svojih ljeta, nekih dragih ljudi koje nisam dugo vidjela, čula i opet neka provala emocija. litala, ovo s djecom si tako lijepo napisala - tko im je dozvolio da tako brzo rastu

[anek]

ne znam jel' mi žao ili ne jer sam već navikla na to da propuštam lijepe stvari u životu jer me okupiraju one banalne (posao, umor...).

klinci & umor & posao = uvijek dobar razlog da ne ostvariš niti jednu svoju želju i vremenom ti se lako stvori neka letargija i onda kažeš da je to zbog ovog gore navedenog, a zapravo ti se nekako i ne da podsvjesno.
ma sve se može kad se hoće, stvarno to mislim. i otići na izložbu, koncert...ma sve živo, ali se ponekad teško pokrenuti, izorganizirati i onda misliš da život prolazi pored tebe, a zapravo samo se trebaš aktivirati malo.

ja inače razmišljam ovako kao cvijeta73, mislim da još uvijek sve stignem

[AdioMare]

Žalim za svakom godinom koja je iza mene, bez posebnog razloga, jednostavno zato što je prošla.
I što se brojčanik neumoljivo vrti.
Po pitanju svojih žalovanja, od svega je najgore što ja tu ne mogu ništa.

[cvijeta73]

ilitiga - adiomare

[Peterlin]

Otkad sam se udala, puno mi je ljepše nego prije. Pa kao litala žalim samo za tim što se to dogodilo u mojoj 38 a ne puuuno ranije. Drugo me ne opterećuje...

[MalenaMM]

Zateknem se svakih par godina kako kažem da mi je zbog nečeg žao, tj. da za nečim žalim.

No, tijekom cijelog tog razdoblja, ne razmišljam o tome previše. Čini mi se da je život uvelike kratak da žalim za nečim stalno.
Kad vas smrt hladno dodirne nekoliko puta, shvatite koliko je banalano žaliti za trenucima koji su prošli. treba ih znati iskoristiti onako kako najbolje znamo.

Ima još koncerata, još predavanja, ako ne od Jacka, onda od Marka, ali trenuci kad su klinci mali, kad smo mi mladi, naše vrijeme skupa, naše vrijeme odvojeno, to je što treba iskoristiti maksimalno. Želim bar vjerovati da možda neće biti ona ista situacija, ali bit će još izazova i još stvari/osoba koje će me oduševiti, koje ću posjetiti, ...

Inače, ne smatram se optimistom

Što se tiče osjećaja "preskakanja", imala sam ga i ja. Kao da me netko doslovno izvukao iz jedne točke i prebacio pred kraj pravca. I tad sam razmišljala otome što sam (možda) propustila, i htjela taj dio vratiti dok nisam shvatila (trajao je proces)...sve dok razmišljam o tome, trenutak prolazi, vrijeme prolazi i za par bi godina možda žalila što sam tad žalila i opet nešto propustila

[Loryblue]

jedino za čim žalim, ali iskreno žalim, je što nisam inzistirala da se mm uda, a ne oženi
da se on udao virujem kako bi nam život krenio u skroz suprotnom smjeru nego je trenutno. ali nikad nije kasno, na promjenama upravo radimo......

[blazena]

Zalim... i ne smatram odgovornima ni dijete ni mm-a.
Ne zalim za koncertima, izlascima, putovanjima... jer isto kao Cvijeta i druge, mislim da jos stignem.

Zalim za nekim stvarima koje sam propustila u dvadesetima... zbog straha i neznanja. Sto se nisam usudila.
I za ljudima koje sam povrijedila
Nepovratno.
Ukratko bih mogla reci - "sada znam gde sam grešio, i gde sam, na žalost, bio gad, a gde, na žalost, ne."

E....

[blazena]

E da - to sto sam se udala bas za mm-a jos uvijek nisam nacisto da li mi je najgora ili najbolja odluka u zivotu
Vidjet ce se u sljedecoj godini...

[cvijeta73]

i blažena voli đoleta

[ana.m]

Žalim za svakom godinom koja je iza mene, bez posebnog razloga, jednostavno zato što je prošla.
I što se brojčanik neumoljivo vrti.
Po pitanju svojih žalovanja, od svega je najgore što ja tu ne mogu ništa.

I ja ovako....

[MGrubi]

želim biti na 100 mista u isto vrime
želim napraviti i ostvariti večinu projekata koji mi padnu na pamet .. a ima ih...
takva sam
zbog brzine neke stvari ostanu nedovršene, neke zaboravim ..

ne tugujem baš
kažem si: nemoš glavom kroza zid
i krenem dalje

[Ivany]

Meni je žao što nisam mm upoznala par godina kasnije, volim što sam se udala za njega ali da nisam tako dugo hodala s njim nego da sam malo više uživala u mladenačkom životu....mislim da bi mi sad bilo drugačije.
I žalim što ljudi iz mog društva nemaju više vremena/volje da više poduzimamo zajedno....

[Anci]

i blažena voli đoleta

Sjećaš se?

[koksy]

U pravilu ne zalim za nicim konkretnim. Zalim jedino sto se ponekad ne potrudim vise da ostvarim ono sta hocu u tom trenutku pa to propustim a mozda ne bi morala.

[snorki]

ja ne bih rekla da je kod mene osjećaj da ne vodim život kakav bih htjela. ja još uvijek mislim da ću sve što do sad nisam stigla, stići obaviti. stvarno, još uvijek mislim da ću i u ameriku i u afriku i pročitati sve knjige koje do sad nisam i SVE.

i svaki put kad nešto propustim, a to se naravno često dešava, uvijek mislim - ma, biti će još prilike za to. bože moj, još će se oni družiti, i druge godine će biti njihov koncert, a opet će doći i ta izložba u zagreb i sl.

a ono što me često drmne je nostalgija - osjećaj žaljenja za nekim prošlim, nepovratnim vremenima. ih, sad trenutno nisam u tom filmu, ali često me drmne ta nostalgija. kako kaže bauba - poklopi se neka pjesma, poezija, članak, knjiga, film, mir u kući, i ajmo, udri...ronim suze samo tako. onda pogledam na naše slike - i opet, udri u plač. onda se sjetim svojih ljeta, nekih dragih ljudi koje nisam dugo vidjela, čula i opet neka provala emocija. litala, ovo s djecom si tako lijepo napisala - tko im je dozvolio da tako brzo rastu

ja ovako ko Cvijeta
imam jos hrpu planova , pa cak i profesionalno pocet iz pocetka. Jedino me malo uplasi sto sam vec nekoliko puta dozivjela da mladji imaju prednost. Ono, iznenadim se kad vidim da uopce nisam medju tim mladjim
e to me malo strasi, a inace imam osjecaj da sam u najproduktivnijim godinama :/
I plasi me to sto nikako da se posvetim sebi. Nikako da nam upali da se organizujemo pa da krenem u nove pohode (a krajnje je vrijeme)

[summer]

ja ne bih rekla da je kod mene osjećaj da ne vodim život kakav bih htjela. ja još uvijek mislim da ću sve što do sad nisam stigla, stići obaviti. stvarno, još uvijek mislim da ću i u ameriku i u afriku i pročitati sve knjige koje do sad nisam i SVE.

i svaki put kad nešto propustim, a to se naravno često dešava, uvijek mislim - ma, biti će još prilike za to. bože moj, još će se oni družiti, i druge godine će biti njihov koncert, a opet će doći i ta izložba u zagreb i sl.

a ono što me često drmne je nostalgija - osjećaj žaljenja za nekim prošlim, nepovratnim vremenima. ih, sad trenutno nisam u tom filmu, ali često me drmne ta nostalgija. kako kaže bauba - poklopi se neka pjesma, poezija, članak, knjiga, film, mir u kući, i ajmo, udri...ronim suze samo tako. onda pogledam na naše slike - i opet, udri u plač. onda se sjetim svojih ljeta, nekih dragih ljudi koje nisam dugo vidjela, čula i opet neka provala emocija. litala, ovo s djecom si tako lijepo napisala - tko im je dozvolio da tako brzo rastu

Ma bas ovako. Cvijeto, hvala sto si to tako dobro opisala

[Frida]

http://www.youtube.com/watch?v=kFRuLFR91e4

Ovako nekako.

Volim vjerovati da još uvijek nisam za otpis, vjerujem da imam još vremena za napraviti neke stvari, ok vjerojatno neću na obale Goe

[mama courage]

obožavam piaficu. a potpisala bi sisatu summer koja potpisuje cvijetu.

car ma vie, car mes joies
aujourd'hui, ca commence avec toi, insanu jedan blesavi!

ja se jedino i često (mada ni to više ne u posljednje vrijeme) pitam kakav bi mi bio život da nije bilo rata, gdje bih bila, gdje studirala, što bi bilo sve... :/

[lillifee]

ja ne bih rekla da je kod mene osjećaj da ne vodim život kakav bih htjela. ja još uvijek mislim da ću sve što do sad nisam stigla, stići obaviti. stvarno, još uvijek mislim da ću i u ameriku i u afriku i pročitati sve knjige koje do sad nisam i SVE.

i svaki put kad nešto propustim, a to se naravno često dešava, uvijek mislim - ma, biti će još prilike za to. bože moj, još će se oni družiti, i druge godine će biti njihov koncert, a opet će doći i ta izložba u zagreb i sl.

a ono što me često drmne je nostalgija - osjećaj žaljenja za nekim prošlim, nepovratnim vremenima. ih, sad trenutno nisam u tom filmu, ali često me drmne ta nostalgija. kako kaže bauba - poklopi se neka pjesma, poezija, članak, knjiga, film, mir u kući, i ajmo, udri...ronim suze samo tako. onda pogledam na naše slike - i opet, udri u plač. onda se sjetim svojih ljeta, nekih dragih ljudi koje nisam dugo vidjela, čula i opet neka provala emocija. litala, ovo s djecom si tako lijepo napisala - tko im je dozvolio da tako brzo rastu

super si to napisala. meni je nekako sve lakse i lakse jer klinci rastu i znam da je to sada tako i da ce se to promjeniti za koju godinicu (ukoliko ne stigne tristan), ali ipak me ulovi kriza s vremena na vrijeme pa isto ronim suze i zalim samu sebe....sad sam skuzila da to ipak ima veze sa mojim deficitom sna. no ipak , moram priznati da nisam prosla sve ono sto jesam i vidjela puno, puno lijepih stvari i upoznala puno, puno interesantnih i pametnih ljudi, mislim da bi ovakav nacin zivota (svjesno i dobrovoljno sam usla u sve to) za mene bio propast.

[tanjads]

Mogu reći da sam se fajn iživjela prije djeteta, što prije braka, što u braku (Filip došao u 6.oj godini braka, planirano). Jedno vrijeme me niš nije ni zanimalo, imala sam osjećaj da mi je vrijeme koncerata i izlazaka prošlo svršeno vrijeme. Zadnjih godinu dana sve više izlazim i sve više želim izlaziti, a i Filip vrlo rado ostane kod bake/djeda (ili ga čuvaju kod nas doma) ili ga na smjenu čuvamo ja i MM (dok je onaj drugi s ekipom vani, to je najčešća situacija).
Tako da sad izađem skoro svaki vikend, odem na koncerte koji su mi zanimljivi, isplešem se. Malo mi je teže isplanirati putovanja jer vikende potrošimo na dječjim rođendanima i po prakovima s Filipovom ekipom, ali i tu kombiniramo pa odemo npr. u Dalmatinsku gdje mi odrasli tračamo i čilamo u kafiću dok klinci divljaju po igralištu.

Ugl. sam zadovoljna. Naravno radim selekciju onog što me stvarno zanima i što je "može a ne mora". Tu i tamo moram propustiti nešto što me zbilja zanima, ali i to odvagnem, pa sam na kraju u miru sa svojom odlukom. Npr. brat mi ide ovaj vikend u Banjaluku, pa bih i ja rado s njim, ali sam sljedeći vikend na radionici, a onaj iza radim subotu-pa sam odlučila da je to previše. Umiri me to što ozbiljno razmislim što je MENI važnije, pa da sam više željela ići u BL nego biti s obitelji, otišla bih. Obzirom da baš i nisam, ne žalim. Osnovno što mi pomaže je (osim baka servisa) je što sama sebi dajem mogućnost da mogu ako želim, pa imam osjećaj da sama odlučujem, tj. da imam izbora.

[piplica]

Ma ne žalim za ničim što sam napravila ili propustila napraviti ako je to tada bio moj odabir.
Žalim samo ako sam podlegla tuđim nagovaranjima.
U stvari, ne žalim niti za time, jer i greške te čine osobom kakva jesi.

Žalim samo što sam cijelu mladost sa 60 kila propatila da sam debela ko prasica...

[tanjads]

Meni jedan frend zna reći: "Najviše volim izaći s ženama-majkama. Vi kad izađete se zabavljate kako god bilo, nema dosade." I istina, ja kad izađem znam da sam ostavila dijete doma i želim onda to vrijeme obavezno dobro iskoristiti.

[anamar]

nekad žalim, nekad ne žalim.
mislim da za mnoge stvari imam još puno vremena, ako mi ne "padne cigla na glavu". ali kako na ciglu ne mogu utjecati, što sam starija, ne popuštam tako lako neke prilike koje bi ranije odbacila, jer "ima vremena".

[Anci]

Sad sam skoro napisala nešto drugo...

Ne mogu baš reći da nisam izlazila, no mogla sam i više

Nekad si mislim: Pa što nisam onda išla na onaj koncert Hladnog piva
Sad kad su imali koncert, nije imao tko čuvati djecu pa opet nisam išla

No, slažem se s cvijetom:

ja ne bih rekla da je kod mene osjećaj da ne vodim život kakav bih htjela

Imam onakav život kakav smo htjeli i u kojem uživamo
Nostalgična jesam, to da. Pisala sam što sve čuvam po raznim ladicama: od kino ulaznica (svih!), poruka, ma svašta...pa to pregledavam...
A dječje stvari pogotovo: crteže, bojanke, razne sitnice.

Ovo drugo, ko što kaže cvijeta, sve stignem. Praktički sam još u dvadesetima

[pinocchio]

aaaaaaaa, frida, sad si me totalno zbedirala. edith me samo bacila u aorist kada sam malo toga propuštala .

moram priznati da nisam prosla sve ono sto jesam i vidjela puno, puno lijepih stvari i upoznala puno, puno interesantnih i pametnih ljudi, mislim da bi ovakav nacin zivota (svjesno i dobrovoljno sam usla u sve to) za mene bio propast.

meni se baš čini da mi je to prepreka. nije da čeznem za nečim (zapravo ne stignem ), ali fakat je more toga što sam propustila u zadnjih 5 godina i kao da mi je cijeli život na stand by.

đizus, moram se osloboditi toga. ili bolje, naći mjeru.

[ina33]

Uf, još ne. I ja se nadam (još) da ću otić' u Ameriku i da ću jednom doć' na neki tropski raj - bijeli pijesak, tirkizno more i palme. Ko' zna, kad uđem u svakodnevicu povratka s porodiljskog ili kad se približim 60-toj možda ću prestat vjerovat, a možda baš tad i odem, nikad ne znaš. MM je isti takav, on još misli da ima šanse da postanemo miljarderi, you never know .

[Snjeska]

žalim za stvarima koje ne mogu promijeniti, niti sam ikada mogla, a obilježile su me za cijeli život

mladost obilježenu ratom sam prihvatila kao takvu pa je se rado sjećam

jedino još uvijek žalim što mi je taj prokleti rat oduzeo priliku za daljnje školovanje :/

[blazena]

i blažena voli đoleta

I nece nikad prezalit sto nije bila u Ljubljani 1994.
(u Mariboru je bila )

Evo gledam - Novogodisnja serija koncerata u Sava centru... i sve se ceskam kako da si to organiziram...

[Tia]

žalim što pred pet godina nisam imala hrabrosti početi tražiti novi posao.
Sada više nemam hrabrosti ni snage krenuti od početka.

[summer]

žalim što pred pet godina nisam imala hrabrosti početi tražiti novi posao.
Sada više nemam hrabrosti ni snage krenuti od početka.

Tia, dobro razmisli, da ne bi za pet godina opet ovako pisala

[yaya]

i blažena voli đoleta

I nece nikad prezalit sto nije bila u Ljubljani 1994.
(u Mariboru je bila )

Evo gledam - Novogodisnja serija koncerata u Sava centru... i sve se ceskam kako da si to organiziram...

OT jel Maribor 04. 12. 1999-te? Bila i proplakala skoro cijeli koncert.

A sad na temu. Ne mogu izdvojiti neki posebni trenutak ili postupak za kojim žalim. Nekako si mislim da sve ide nekim svojim prirodnim tokom i da se sve događa s razlogom, ono "svako zlo za neko dobro". Trudim se iz svega izvući ono najbolje što se da izvući. Jesam sentimentalna, čuvam i spremam sve što me podsjeća na neke drage ljude ili trenutke, ali ne mogu to nazvati žaljenjem ili tugm već jednostavno želim zapamtiti sve ono lijepo što mi se u životu dogodilo, a bilo je puno više lijepog od onog ružnog.

[štrigica]

ne želim razmišljati o propuštenom... vozim naprid iako ponekad, rijetko doduše, ovaj obrambeni mehanizam zakaže... ne opterećujem se onim što ne mogu promijeniti kad je prošlost u pitanju... samo budućnost jer ona je ipak u mojim rukama...

[Tia]

žalim što pred pet godina nisam imala hrabrosti početi tražiti novi posao.
Sada više nemam hrabrosti ni snage krenuti od početka.

Tia, dobro razmisli, da ne bi za pet godina opet ovako pisala

mislim da sam zaglavila tu gdje jesam i jedino mi može biti bolje po onoj staroj "dok nekome ne smrkne drugome ne svane"

Iskustvo iz ove firme je neprimjenjivo u bilo kojoj firmi osim u ovoj u kojoj jesam, a kretanje od nule si ne mogu priuštiti (čitaj krediti veći od plaće)

Sad bar imam našeg malog miška i sve ću pregrmiti

[laky]

žalite li za propuštenim trenucima?

e itekako za par stvari ali kasno je sada

[piplica]

žalite li za propuštenim trenucima?

e itekako za par stvari ali kasno je sada

Ma nikada nije kasno!

Meni je živi primjer otac od mog šogora, koji je uvijek žalio da nije išao na fakultet i da je općenito sebe uvijek stavljao na zadnje mjesto.
Sa šezdeset godina je upisao fakultet i diplomirao nedavno prvi u generaciji, godinu dana prije mirovine.
Ekipa na faksu ga je skroz zavoljela, spremali su ispite zajedno, išli svi skupa na cugu poslije predavanja, slavili položene ispite.
Ne moram vam reći da se potuno podmladio, vozi biciklu, trči i ide u teretanu.
Ovo ljeto je bio na triatlonu. :shock:

Trebam li još što dodati?

[snorki]

Relano, onako ja sa 33 godine ne mogu puno zalit da sam nesto puno propustila . Pa mlada sam jos uvijek i mnogo toga mogu odraditt (ako Bog da samo nek je zdravlja)
Sto ne bi neko u 35 poso studirat :? Do 40-e zavrsi i ima jos 20 godina da rintaci u svojoj struci (muskarci 25) Evo moja prijateljica pored djetata, posla i muza studira. Jos me sutra zove na rucak (pade mi na pamet pjesma od Zabranjenog pusenja kad Nele kaze "Jos je clan kulturno umjetnickog drustva )

de ba zene, kakve starost, kakvi bakraci


ako nisam previse indsiskretna, za cime zalite???

[snorki]

indiskretna

[tanjads]

Evo ja žalim što sam danas tako :? da mi se nije dalo nigdje izaći. Ok, bila na Interliberu i tu se izmorila, a još me i pms trese svom snagom. Nisam izašla navečer, a i popodne sam pustila mm-a i Filipa da odu sami na CRŠ (strip festival), a ja ostala ležati doma. Sad sam bolje, ali sam već u pidžami, sa par filmića i polupojedenom domaćicom iza sebe, a i malo je kasno da idem tražiti gdje mi je ekipa i jesu li još vani. Morat ću se zadovoljiti druženjem s mm-om, kojeg izbjegavam ko kugu cijeli dan jer po cijelom tijelu osjećam da ću ga napasti čim progovori pa mi je bolje držati se na odstojanju. Valjda je čokolada djelovala, jer se, bez obzira na grižnju savjesti zbog kalorija, osjećam smirenije.
Ugl. sad žalim.
Moja su žalovanja tog tipa, ne traju baš dugo. Moja žaljenja ugl. završe s feelingom "Sutra je novi dan".

[emily]

ne zalim za dogadjajima kojih nije bilo, ili koje sam propustila
ono sto mi je prije bilo jaako vazno, danas mozda vise nije toliko


zalim sto sam u nekim trenucima bila gruba prema nekim ljudima, i to bih, da ikako mogu, ispravila

[Luminitsa]

Zasad ne žalim ni za čim jer je sve i dobro i loše u mom životu bilo uvod u trenutnu situaciju kojom sam potpuno zadovoljna. No, pitajte me za deset godina.

Ipak, žao mi je što nisam ranije prepoznala ljubav.

[Forka]

Neke tajne slutim plime,
brod se valja i ja s njime –
premda vrijeme mrežu plete
čini mi se još sam dijete
i ne žalim ni za čime.

x

[summer]

Ne zalim ni za cim pojedinacno, ponekad bih voljela da sam neke stvari drugacije napravila, ali to znam sad, s ove pozicije, starija i valjda mudrija... u skladu s onom 'da mi je ove pameti i onih godina'... Ipak znam da sam se uvijek trudila napraviti najbolje sto mogu u danom trenutku.

Ups, sad sam se sjetila jedne stvari prema kojoj imam podvojene osjecaje - ne bih je ponovila, ali strah me da je i ona utjecala na to gdje sam sad, pa, da je vrata napovrata , ne znam bi li se usudila nenapraviti je, kao da bi promijenila tijek mog zivota, a meni se svidja gdje sam.

[anita_m]

onako generalno mislim da ne bi promijenila svoje reakcije na izazove koje mi je postavio život. Još uvijek bih napravila isti izbor - a izbor uvijek postoji (ma šta mi mislili o tome)

svaki događaj u životu ako ništa drugo, a ono daje nam iskustvo koje je ili će nam biti neprocijenjivo. Svakim danom bliže smo samima sebi.

neki dan povrijedila me najbolja prijateljca iz srednje škole stereotipnim izjavama - a moj život je sve samo ne stereotip - kako za sve postoji svoje vrijeme, ali ja ne mislim da ako nešto propustiš u određeno doba života da to mora biti zauvijek izgubljeno - život nađe prilike da nam kompenzira i daje nam šansu nadoknaditi ono što nam treba

jedino se bojim da u svoj potpis neću dodati još bar jedno ime i to je nešto za čim žalim već sad

[Mihovil]

do nedavno sam žalila za puno toga, a najviše sebe. Što nisam napravila ovo ili ono, no promijenila sam taktiku i prihvatila odgovornost ( na baš u potpunosti, ali se trudim ) za svoj život i izbore koje sam imala.

Pokušavam gledati na život kao da su se sve stvari dogodile ili nisu dogodile s određenim razlogom. Kada razmišljam o njima stvarno je. I ne želim gledati u nazad već u naprijed. Ono što se dogodilo ostavilo je traga na mene, ali to e mogu promijeniti. Mogu samo naučiti i ne raditi iste pogreške.