Neki dan bila sam s prijateljicama i djecom na lokalnom igralištu. Inače dijete ne puštam samo vani (7 godina) jer ga ne mogu vidjeti i po naselju ima svega (pijane omladine, ludih motorista i sl.). Nakon tog dana, uvjerena sam da ga još neko vrijeme neću puštati samog. Mi mame gledale smo i komentirale ponašanje klinaca koji su bili sami vani. Djeca od 5,6 do desetak godina. Popnu se na klupu i skaču po njoj dok ne izbiju dasku. Kad uspiju, veselje do neba. Desetak minuta priče i smijeha, a onda se uhvate stabla. Lome grane, čupaju lišće, gađaju se šiškama. Onda red bicikla. Zalete se po razbijenoj klackalici i fora je s jedne se strane popeti i po drugoj spustiti. Onda je trebalo što brže proći biciklom po ogradnom zidu visine oko 2,5 m. Nekoliko ih je tresnulo tako da sam mislila da su se polomili. Ja nisam mogla k sebi doći. Neki odrasli su ih opominjali, oni pogledaju, nasmiju se i nastave po svom. Sve su to djeca koju znam iz viđenja, iz naselja ili škole, roditelji djeluju skroz ok (neke znam iz moje mladosti, za neke samo znam koji su, ali nemamo komunikacije). I sad se ja pitam, znaju li ti roditelji gdje su im i s kime djeca i znaju li što rade? Jeste li ikada (ako vam nisu u dvorištu da ih možete vidjeti) otišli nenajavljeni na igralište i pogledali što oni rade?
Jesu li sigurni i misle li na opasnosti?