Mi baš ne zalazimo u park (više) jer tamo je igralište za malu djecu pa smo to prerasli. Nikad nisu baš ni voljeli taj park, jer je bilo puno agresivne djece koja su se nabacivala pijeskom i divljački vrtila vrtuljke, pa je bilo i razbijenih glava... :/ Ništa nije značila ni činjenica da su njihovi roditelji tamo, dapače, tada su se osjećali sigurnijima da divljaju, a mi smo se brzo maknuli s tog mjesta.

Sada je "in" mali park na drugoj strani naše ulice. Taj je pitomiji, iako je to okupljalište veće djece. Malo me bilo strah kako će djeca preko ceste, a onda smo to uvježbali (na zebru ili semafor 50 m dalje od najbližeg prijelaza) i to je to. U tom parkiću su stolovi za stolni tenis, trenutno su dozrele višnje, pa uvijek nekoga ima od društva iz okolnih zgrada, i djece i odraslih. Veći dio parka vidim s balkona, pa ih nadzirem. Imaju torbu s reketima, pa igraju kad ih je volja, ali ONI više vole da netko od nas ide s njima. Nije mi krivo... iako je mlađi sin odnedavno počeo pokazivati volju da češće ide sam. Ne branimo mu, ali pratimo ga i nadziremo (više zbog druge veće djece, ali manje nego ranije kad su u malom parku bili s drugom razularenom dječurlijom).