 |
|||
koliko ste odvažni?
koliko vas bi se u životu odvažilo napraviti nešto što nije u skladu s okolinom u kojoj živite?
dakle, lupam, udati se za nekoga različite vjeroispovjesti, rase, dobi, početi se baviti nekim stvarima koje se smatraju alternativnima u vašoj okolini, ostaviti posao koji vas ne ispunjava i potražiti se u nečemu sasvim drugačijem, promijeniti život?
nadam se da nisam prebanalna
pa ne znam. :/ ali se tema može razviti u totalno banalnu (nabrajanje).
No, da se usmjeri u neke "filozofske" vode oko života u malim sredinama, rješavanju problema, itd itd.
Ovisi što bi me motiviralo.
Da stvarno želim nešto napraviti (unutar zdravorazumskih granica), vjerujem da bih i napravila bez obzira na okolinu. No napraviti nešto samo iz razloga da dokažeš da si drukčiji od okoline mi je bezveze.
U dječjoj, pubertetskoj dobi sam bila i preodvažna. Radila sam stvari koje nisu čak ni neki dečki. Udajom se ta odvažnost negdje izgubila.
Sada, odvažnost se vratila jer su me posljednje godine pretvorile u osobu koja nisam prava JA. Svjesna svih problema, nedaća i neizvjesnosti koja me očekuje ja sam poduzela odlučujući korak da ponovno postanem JA.
tema ima potencijala... mogla bi se zvati i "koliko ste stvarno svoji?" Dakle, živite li "po svom" ili ste ušli u neki klišej i dopuštate da vas život nosi?
Ja se sad ne mogu sjetiti nekih svojih posebno "odvažnih" iskustava, znam da se ponekad uhvatim u krizi i razmišljam kako bih neke stvari promjenio, kako nisam zadovoljan s nekim stvarima... Ali, s druge strane, to nosi svoje posljedice i promjena tih (malo manje životno važnih) stvari bi utjecala i na one bitnije, pa se dovodi u pitanje isplativost promjene...
Mislim da sam odvažna. Vrlo. I nije to samo inat svetu, to je moj način života.
Sećam se priča sa mojim prijateljicama u našim ranim dvadesetim.... za sada sam ja jedina koja se odvažila da uzme od života ono što hoće.
Neke stvari su baš to što si rekla alternativne i čudne mojoj okolini. Ali to je moj život, moji principi, moj način.
Mogu biti jako odvazna ako imam neku potporu od osobe do cijeg misljenja mi je stalo. Znaci ne mora se slagat samnom, samo nek me podrzi i to mi da krila i ja idem ako treba kontra cijelog svijeta da dodem do svog cilja.
Najodvaznija sam po pitanju istjerivanja pravde (na to sam osjetljiva) i naravno, kad je moje dijete u pitanju onda sam prava lavica (ko i svaka mama)
Ali i inatljiva sam pa ponekad pretjeram u "odvaznosti" tj. odem u krivom smjeru...
nikada nisam bila odvažna, uvijek me nešto spriječilo, zakočilo u prošlosti. međutim, sada kada imam svoju obitelj u kojoj sam se pronašla kao jedinka, puno sam sigurnija. a to najviše vidim i na svom djetetu, koje je nevjerovatnlo sigurno u sebe.
naravno stjecanjem odvažnosti da sama pokrenem neke stvari koje me zanimaju, izgubila sam neke ljude u životu, za tim ni najmanje ne žalim
vis, vis, bas zanimljivo...
recimo, o sebi nisam nikad razmisljala u tim terminima: odvaznost, hrabrost... i uvijek na sebe gledam kao na nekog pragmatika (valjda) koji ono sto mu zivot baci na put - rjesava.
kad se nesto ispred mene isprijeci - nikad ne kazem: ja to ne mogu.
uvijek rijesim. (e sad, jesam li rijesila najpametnije sto se moglo ili sam mogla to "odigrati" bolje - nebitno za temu)
nikad ni za sto nisam bila "placimacak" tip. vise - velevaric-tip: problema ima - nosimo se s njima
Ovdje citiram tvoj post s onog zaključanog topica jer pretpostavljam da si na to mislila kad si otvorila ovaj.sad, ozbiljno, nije li to sve zapravo besmisleno u današnjem svijetu.
zašto, recimo ne bi bilo tko mogao sebe ispuniti osobom koja mu odgovara. bez nekih ustručavanja, bez posesivnosti, bez ljubomore. ne mislim sad ići bez glave od jedne do druge osobe i švrljati kad god te zasvrbi, nego zaista trijezne glave gledati na takve stvari bez osuda.
ne znam, možda sam preliberalna, ali moram priznati da ne bih imala nekih nedoumica da nema okoline koja me okružuje.
čini mi se da se svaka osoba javlja u životu neke druge osobe s nekim razlogom.
ovako postoje brakovi, veze, pune laži, nezadovoljstva, nema mi to baš smisla.
Meni to nema veze s odvažnošću i u tom slučaju mi okolina ne bi igrala apsolutno nikakvu ulogu nego činjenica da imam dijete i da mi je ono što je bolje za nju uvijek prioritet.
Inače, što se tiče odvažnosti napravila bih ono što hoću bez obzira na okolinu ako bi mi to bilo bitno (npr. udaja za koga hoću ili briga za dijete onak kak ja mislim da je najbolje itd.). Ali nikad ne bih mogla gledati samo kaj je bitno za mene pa da pri tom povrijedim druge ljude ili da odstupam od nekih svojih moralnih vrijednosti.
Općenito, volim sigurnost i posao ne bih mijenjala osim u slučaju da sam sigurna da ću uspjeti u nečem drugom.
ja, na žalost, nemam "muda".
meni bi u životu trebao neki pokretač koji/kojeg bih slijedila.
osjećam u sebi avanturistički duh ali ga se bojim.
bojim se mogućih posljedica.
ziheraš sam i neizvjesnost me plaši.
zato radije ne talasam, a golica me.
nisam odvažna.
nisam mislila na to, da jesam citirala bih se. svoj, uvjetno rečeno, problem sam svjesno izuzela iz diskusije, jer se ne tiče odvažnosti.
ja bih rekla da sam porilično odvažna, ali u novije vrijeme, na ponekad sveopće zgražanje moje okoline. ali, to je jedini način da postignem neke svoje ciljeve, pa čak i dobrobit svoje obitelji.
jer, ne čini li vam se da se često događa da su ljudi zaista slijepi pred nekim očitim stvarima. govorim čak o banalnim stvarima: odlučiš dijete zdravo hraniti i svi se zgražaju, da kaj sad ti tu izmišljaš? daj mu smokić! ovo je jedna od ultrabanalnih stvari, ali ima ih puno bitnijih za život pred kojima se zatvaraju oči
da se nadovežem na sebe... možda bih bila odvažna kada bih imala jasan cilj.
ne znam kako se uspiju usuglasiti supružnici koji imaju djecu a jednom se od njih ukaže prilika za boljim poslom u drugom gradu a onaj drugi ne želi otići.
da li je odvažno otići u drugi grad i vikendima viđati obitelj?
puno toga treba staviti na vagu.
samoostvarenje s jedne strane a obitelj s druge.
nije lako!
nekako naginjem samoostvarenju jer je ono preduvjet za kvalitetne odnose pa neka su i samo vikendom
Pa neki moji potezi nisu bili najracionalniji, npr. dala sam otkaz u jednoj firmi gdje nisam htjela trpiti mobbing, a imali smo hrpu kredita, a drugi posao nisam imala na vidiku...ali, nekako se sve posložilo.
Kod takvih stvari me mišljenje okoline ne zanima i da li će se zgražati ili ne ponekad ovisi i o tvom nastupu. Npr. ja uvijek s ponosom velim da još dojim, i bez obzira na čuđenje mislim da nekak to ljudi lakše prihvate kao normalno ako vide pozitivan stav, nego da to skrivaš i sl. I uvijek dodam da ima skoro 20 mj. i nikad nije bila bolesna.dunjaa prvotno napisa
zasto? zasto je tu odluku o dojenju potrebno opravdavati? :/
ili bilo koju odluku?
Hm, imaš pravo... Ali ponekad mi se čini da je potrebno, jer ljudi često ne znaju prednosti dojenja, pa te onda gledaju ko čudaka. Pa, ako spomenem da moja curica nikad nije imala ni šmrkljav nos, a kamoli nešto drugo, onda se malo zamisle, jer puno djece koju znam do te dobi popiju već nekoliko antibiotika.
zasto? zasto je tu odluku o dojenju potrebno opravdavati? :/
ili bilo koju odluku?
ali jedno je kad to kazes zato jer te netko pitao: pa dobro, pobogu, zasto jos dojis? a drugo je kad ti samoinicijativno to dodas. kuzis?
meni bi ovo dodavanje bez pitanja izgledalo kao opravdanje...
i, jos nesto - da ti je dijete kojim slucajem bilo bolesno i popilo jedan ili pet antibiotika u tih 20 mjeseci - sto bi rekla?
ganjam se s ami, pa nisam dovrsila kako sam htjela
dakle,
da ti je dijete kojim slucajem bilo bolesno i popilo jedan ili pet antibiotika u tih 20 mjeseci - bi li ipak dojila tih 20 mjeseci i sto bi rekla?
Na moju žalost nisam odvažna. I primjetila sam da što sam starija da sam sve manje odvažna.
Pokušavam se promijeniti, jer to nisam JA. Prije sam bila odvažnija...
Ovih dana radim kao anketar, pa to SADA smatram odvažnosti, jer bi donedavno se skrivala pred tim poslom, ali samo zato što imam loše mišljenje o sebi i "kako ću ja to"... Fino! Dokazala u malom koraku... valjda ću dalje...
moja je deviza: kad legnem u smrtnu postelju, za ničim ne smijem žaliti. Da li je to dovoljan odgovor na tvoje pitanje?
Ne kužim jedino koji bi točno postupci bili kvalificirani kao "odvažnost". razlikujemo se, nekome je nešto normalno što je drugome odvažno, a trećem blesavo i nepromišljeno.
Ja sam uglavnom ziheraš - u smislu napravit ću nešto nakon dugog promišljanja (i liste + i -).
Mišljenje šire okoline me ne tangira, i tako sam većini ljudi (a i oni meni) nesimpatična. kad nešto odlučim ne vidim razloga u objašnjavanju svojih postupaka - glupi primjer "ja dojim jer je to dobro za dijete". Što nekog briga zašto ja dojim? Dojim i točka.
Najnepromišljenija (i odvažnija) stvar koju sam napravila je vjerojatno udaja za MM - nismo slični, kretali smo se u skroz različitim društvima...No ujedno je i najbolja odluka
Inače, moj otac je meni odvažna osoba - dao je otkaz u državnoj firmi i s dvoje male djece i tada nezaposlenom ženom pokrenuo firmu iz ničega. Tada su mu se svi smijali (i pitali da li se drogira), no ipak se on danas "zadnji smije".
po meni: učiniti ono što želiš, bez obzira na strah da ti neće uspjeti. Što se tiče okoline, nikada nikoga ne pitam, pa mi to nije uvjet za ništa. Kod mene je čisto subjektivno.
nisan odvazna. kraj price.
Xpo meni: učiniti ono što želiš, bez obzira na strah da ti neće uspjeti.
Što se tiče okoline, nikada nikoga ne pitam, pa mi to nije uvjet za ništa. Kod mene je čisto subjektivno.
Mislim da sama nisam dovoljno odvažna da učinim nešto sama bez podrške. Nisam od onih sama protiv svih.
Volim imati svoje zaleđe iza sebe. Moje najbolje zaleđe je moj muž ( kako to banalno zvuči, ali zaista je tako ) koji živi po onome ako nešto želiš, to i učini. Uz njega sam i ja dobila snage to učiniti jer imam to neko zaleđe i podršku. Volim imati podršku i mame i seke ( za širu okolinu me iskreno nije briga) i tada ja dobijem krila učiniti svašta. I tada jesam i odvažna i hrabra i borim se za svoja uvjerenja i želje.
poprilicno sam hrabra i odvazna. zivim po svom, uglavnom.
ostavila sam dobro placeni posao, jer sam ga radila sa kamenom u zelucu i nije me ispunjavao, pa sam krenula u samostalne vode. bilo je tesko, ali sad je ok i nikad nisam zbog toga pozalila.
udala sam se covjeka kojeg jako volim, iako okolina bas i nije bila odusevljena nasom vezom. on je 13 godina stariji od mene.
s vremenom su se navikli pa do same udaje, vec su svi bili priviknuti na nas.
MM je uglavnom podrska, ali ne ocekujem od prijateljica, sestre i inih ljudi u mom zivotu da uvijek budu podrska i da razmiju sve.
sve u svemu, hrabra sam, iako ne mogu reci da imam cvrste stavove o svemu, ali tocno znam sto zelim.
ta samvis, vis, bas zanimljivo...
recimo, o sebi nisam nikad razmisljala u tim terminima: odvaznost, hrabrost... i uvijek na sebe gledam kao na nekog pragmatika (valjda) koji ono sto mu zivot baci na put - rjesava.
kad se nesto ispred mene isprijeci - nikad ne kazem: ja to ne mogu.
uvijek rijesim. (e sad, jesam li rijesila najpametnije sto se moglo ili sam mogla to "odigrati" bolje - nebitno za temu
nikad ni za sto nisam bila "placimacak" tip. vise - velevaric-tip: problema ima - nosimo se s njima
Od riječi do riječi...pogotovo boldano.
e pa da
tak i ja brijem (dosuse ja nisam dala nego dobilaotkaz, al sve ostalo slicno ko ti...)
nije bas racionalno opustit se i napravit kaj hoces, ali poslozit ce se prije ili kasnije ja sam UVJERENA u to
odvazna si
a i ja sam
doduse, neki bi rekli da nismo normalne
ili bi neki rekli lako bit odvazan s dva fakulteta
joj, ja jesam. do ludila. pokušavam se kontrolirati ne napraviti sve što mi padne na pamet, jer nije uvijek pametno
Pa kad pogledam okolinu oko sebe, dosta sam odvažna i hrabra.
Neću nabrajati svoja odvažna i hrabra djela, ali na kraju se ta odvažnost svodi na neko istjerivanje pravde, prigovorit ću za nešto nad čime ljudi okreću leđa i prave se da ne primjećuju.
isto ovako,moja hrabrost je premašila sva očekivanjajoj, ja jesam. do ludila. pokušavam se kontrolirati ne napraviti sve što mi padne na pamet, jer nije uvijek pametno
X
Isto ovako. I ne obazirem se puno na misljenje drugih. Samo onih do kojih mi je stalo.
u nekim stvarima jesam odvažna, a u nekima sam kukavica.
zadnju odvažnu stvar sam napravila kad sam rekla mm-u: "ja u sredini u kojoj si ti rođen i odrastao više ne mogu živit. guši me i želim nešto drugo. za sebe i naše dite. ti radi kako znaš, a živit ćemo na relaciji x-y"
spakirala stvari i vratila se u rodni grad.
btw, imala sam odličan posao, cijenjen, zanimljiv i dinamičan i koji mi je otvarao sva vrata na koja bi pokucala. i opet me nešto gušilo jer nisam iznutra bila zadovoljna.
krenila sam nazad mojima, a u roku od tjedan dana su se posložile kockice: u tom tjednu sam otkrila da sam trudna, a i dobila sam posao u rodnom gradu. :D
i živimo sasvim ok.
ali bez obzira na svu moju odvažnost moram kaazat kako sam za onaj završni korak i "zatvaranje zadnje spakirane torbe" ipak imala veliku podršku mm-a.jer nije lako odvojit obitelj i živit na relaciji ovamo-onamo.
Ja sam kukavica.
Par puta sam u životu išla "protiv struje" i nijednom mi se dugoročno nije isplatilo. Zato sad šutim i slažem se sa svim...
zasad, dok mi opet vrag ne bude dao mira
Skoro sve iz uvodnog posta sam učinila (i još uvijek činim)...Ia li sam zato odvažna??? Neznam...Znam da ja ne mogu drugačije...i ne žalim...al da je teško, to jest...Ponekad kao da se borim s vjetrenjačama...
Ja često idem kontra struje, imam valjda nešto u sebi naopako. Opekla se tisuću puta i smirila malo doživljaje.
Re: koliko ste odvažni?
takva sam rođenakoliko vas bi se u životu odvažilo napraviti nešto što nije u skladu s okolinom u kojoj živite?
dakle, lupam, udati se za nekoga različite vjeroispovjesti, rase, dobi, početi se baviti nekim stvarima koje se smatraju alternativnima u vašoj okolini, ostaviti posao koji vas ne ispunjava i potražiti se u nečemu sasvim drugačijem, promijeniti život?
nadam se da nisam prebanalna
rođena sam ka žensko ali mi više odgovaraju 'muški' poslovi
vjeroispovjest nebitna
rasa nebitna
dob nebitna
moj profil:
- ja radim
-MM je 2 g mlađi, stoji doma kuha i čuva dijete
-odabrala sam posao koji me ispunjava
s godinama sam se malo smirila i to je ok tako. zadnja odvazna stvar koju sam napravila bila je, kao do tada, samohrana majka jedna djevojcice, udati se za muskarca kojeg sam poznavala samo devet mjeseci i roditi jos jedno dijete.....puno njih je tada mislilo da je to najveca glupost, ali tako sam sretna da su bili u krivu
Mislim da sam odvazna ako to treba. Ustvari, trudim se slijediti svoju intuiciju i unutarnji poriv, pa ako se to ne slaze sa ocekivnjima okoline, to nije moj problem. Problem se samo pojavi ako ne poslusam taj glasic. Svaki dan mi je avantura, i svaki propusteni trenutak se nikad nece ponoviti.
točno.
ostavila sam (defakto pred oltarom) čovjeka s kojim sam bila u vezi 6 godina da bih započela vezu sa rastavljenim muškarcem koji ima dvoje djece.
ostavila sam dobro plaćeni posao u državnoj firmi da bih s ovim gore muškarcem pokrenula vlastiti posao.
postala sam mama (ovo smatram svojom najhrabrijom odlukom)
jesam li odvažna? ne znam, neki kažu da jesam, neki kažu da sam luda....
nije me bilo briga što će mi tko reći jer sam otišla živjeti sa MM-om i njegovo dvoje djece, nije me bilo briga što će mi netko reći da sam luda jer ostavljam "takav" posao i idem u "privatnike" u današnje vrijeme....
vodila sam se svojim osjećajima, željom da budem s njim, da radim ono što volim...a na kraju krajeva ako ne pokušam i ne probam neću nikad znati da li mogu, znam i umijem...
i najviše mrzim izreku: što bi bilo kad bi bilo....probajte pa ćete vidjeti što bi bilo!
Nisam nimalo odvažna , ziheraš po prirodi i gotovo.
Već 2-3 godine imam namjeru promijeniti posao , pokrenuti drugi biznis kakvog još kod nas nema , ulaganja su minimalna....
MM radi , imamo prihod od rentanja nekretnine , i sve i da ne uspijem u tome , nebi nam ništa nedostajalo , ali....nemam hrabrosti
Ne znam ni ja sto je to, zapravo, odvazno.
Cesto idem protiv struje, glavom kroz zid i slicno. Nekad se opecem, nekad ne. Ako se opece netko drugi, ne znaci da cu i ja, pa uglavnom ipak probam. S nekoliko vecih poteza u zivotu koje nisam napravila po svom - nisam zadovoljna.
Isto kao i bleeda, smatram da, eto, necu znati sto i kako mogu, ako ne probam.
Bas se spremam isprobati zivot na drugom kraju svijeta. Otkaz na poslu sam predala bas jutros.
Ja vjecito radim po svom i ako treba glavom kroz zid bez problema. Sto si naumim to cu na sve nacine pokusati napraviti..
Mada nisam sigurna jel to odvaznost ili TVRDOGLAVOST? :/
ili brzopletost ili nepormišljenost....tako bar moja mama kaže za moje postupke
Ma meni ipak najbolje zvuci odvaznost
Mislim da se svaka od tih riječi može iskoristiti, ali je pitanje osobnog stava, tj. jeste li nešto učinili zato što ste se spremni suočiti s negativnim posljedicama, zato što ste smislili način kako ih izbjeći, zato što vas nije uopće briga, zato što možete sve svaliti na drugoga, zato što ste sigurni da svaki ishod može biti samo pozitivan, zato što ste dobili viziju/poziv/san...
I ne, nisam sarkastična, niti mislim da je ijedan od ovih razloga loš po sebi
Samo nam svaki daje drugačije imenovanje (u svojim ili tuđim očima).
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom