Tako me sve cesce definiraju ljudi oko mene. Jer, navodno, nemam srece. A ja vjecni optimist.
Mada, pitam se, jesam li stvarno optimist? Ili samo izvlacim ono dobro iz svih s*anja koja su me zadesila?

Zasto bi ja morala bit sretna jer se "na vrijeme" otkrilo da mi prva beba ima teske malformacije i da joj otkazuju organi?
Zasto bi morala bit sretna jer sam skroz razbila auto a ostala sam u jednom komadu?
Zasto bi morala biti sretna jer su me za*ebali generalno za posao pa sam doma vec 6 mj. a to je dobro jer je u toj firmi ionak, navodno, koma?
Zasto bi morala biti sretna sto imam muza koji ne pije, ne tuce me i ne vara?

Zasto bi morala biti sretna kad sam duboko nesretna zbog vecine s*anja koja mi se dogadaju? I kakav sam ja onda optimist?
Jel me kuzite?
Ja sama sebe ne! Zasto meni zivot ne moze biti dosadan?
Ljudi mi vise ni ne vjeruju kad im pricam sta mi se sve dogada!
(ovo gore nabrojano je maaali dio)
Sve u svemu, zasto moram biti zadovoljna sta nije gore nego sto je?