Već dulje vrijeme izbjegavam i primirisati svim temama koje se odnose na izdajanje, al eto, zaskočila me ovdje.

Moj mačić se rodio sa skraćenim frenulumom pa je dojenje u startu bilo nemoguće. Odmah smo kupili električnu (kršitelj koda)ovu izdajalicu ( za mene najbolja investicija u životu) i krenuli s izdajanjem i hranjenjem na bočicu.

To je trajalo mjesec i pol, i još uvijek me zgrči u želucu kad se sjetim svega toga. Meni je trebalo min 45-55 min da izdojim 100 ml. Nije da je to s električnom izdajalicom išlo išta brže al barem mi nije otpala ruka. Cure moje, ja sam mislila da ću prošvikat. Moj život se svodio na planiranje kada krenuti izdajati, do kada negdje mogu biti, u kolko se u noći moram probuditi, end so on... Ali odustajanje nije dolazilo u obzir. I najbitnije, muž mi je bio bezrezervna podrška i pomoć. Kao i ja, sanjao je da naša srečica doji.

Cijelo to vrijeme smo malo pomalo vježbali dojenje, mačiću je izrastao frenulum i jednog dana nakon mjesec i pol samo prodojili. Danas smo stari skoro 13 mjeseci i još naveliko dojimo . U međuvremenu prebrodili jedan mastitis i tri ozbiljnija zastoja mlijeka, al što nas ne ubije ojača nas

Zato drage moje, nemojte odustati. Sreća i ponos što sam uspjela "prodojiti" svoje dijete nemjerljiva je. I bitno- samo smireno. Kad je neizdrživo, dajte bebu mužu u ruke i otiđite ridat u kupaonu, al vratite se mišeku nasmijani i opet ga, po stoti put, stavite na dojku. Pa i ako taj put povuče samo jedamput i nervozno pusti, mislite - dobro je, bude jedan dan pocicao i cijeli obrok,nema veze kaj to nije danas. Mene je takvo mantranje spasilo.

I stvarno sorrriii, ja sam ga tu sad dobrano zabrijala.