crtice, draga

evo pročitala sam Tugujem s tobom. Lijepo si to napisala. Ja se dugo borim protiv tuge i raznih problema, a sada kada sam izgubila i ja još jednu svoju crticu, svoj mali plusić, pomalo shvaćam da je tuga sastavni dio života, da je treba prihvatiti i odtugovati koliko trajalo da trajalo - kako lijepo pišu moderatorice na prvom topicu. Tuga je prirodan proces. Potreban je našem tijelu i duhu. Ne boj se da ćeš potonuti. Kad je prihvatiš do kraja, ona će ti dati novi zalet, novu snagu...

Jednom mi je jedan jako dobar dr. rekao da bi svijet bio jako siromašan i pust bez osjećajnih ljudi kao mi koji svoje male crtice oplakujemo kako i treba, kao Božja stvorenja koja nisu ugledala svjetlo ovog svijeta, nisu osjetila miris svoje mame i njezinog mlijeka, maminu blizinu i zagrljaj... Nitko mi osim njega nije rekao da se s tugom treba naučiti živjeti, dan po dan... od onog 'digni glavu' - nema koristi, samo se još osjećam potištenije, kao da nešto nije sa mnom u redu. Pretpostavljam da i ti slično osjećaš kad nemaš s kime podijeliti tugu i misli o svojoj dječici... A sve je to ljudski.

' Kad je Isus vidio kako plače (...), bio je duboko dirnut i potresen. (...) I Isus je zaplakao.' (Ivan 11:33,35)