draga crtice rasplakala si me.....

ja sam jedna od onih koje su se doslovno od crtice trebale oprostiti. prvi put je bilo tesko jer je bilo prvi put.... drugi put je bilo teze jer sam se bas trudno osijecala, beta pozitivna, sve super, pa opet je nestala....

nisam dala nikome da omalovazava moju bol za mojim crticama. to je bila samo biokemijska, najraniji moguci spontani, ali ipak su bili...

a onda me danas brat nazove i kaze mi da ni njegove bebice, koja je nastala kad i moj nestali plusic, vise nema....

i umjesto da bakinom i didnom kucom ozvanja dvostruki djecji smijeh....

onda se osjecam krivom kako sam mogla svoju bol nazvati istim imenom ko njihovu... meni je samo crtica otisla, a ona jadna trenutno radja svoju mrtvu bebu...

stvarno zivot nije fer