sad cete mi reci da sam luda
ali razmisljala sam zadnjih dana, nakon sto sam gledala nas direkt i cula (mislim da je ksenija to rekla) kako je nas put izraz ciste ljubavi partnera i da netko tko se ne voli ne bi mogao prolaziti kroz ovo...

... i dosla sam do zakljucka da sam fakat junak. svi mi :D koliko god to smijesno zvucalo nekima od vas koje ste iznad 10 puta isle po postupcima, kojima je to vec rutina. ali razmislite malo kroz sta mi prolazimo, kako spremno sirimo noge na raznoraznim bezbrojnim pregledima, kako vadimo litre i litre krvi, bodemo se tonom hormona... dok "normalne" zene niti ne znaju sta je to beta, a bris u zivotu nisu napravile.

ja moram priznati da sam veca kukavica u zivotu. svaki put kad bih vadila krv, padala bi u nesvjest. ali prije ivf-a kad sam u jedno jutro 4x vadila krv i bila hrabra, odradila to bez nesvjestice, pogledala sam u one izbusene ljubicaste vene i skuzila da sam fucking junacina...

...pa nakon 60 inekcija i stomaka ko sito i reseto, ponosno sam zakljucila da sam to neka nova ja... neka hrabra cura koju ne prepoznajem...

i sve ono sto stoji ispred mene, ma koliko trnovit put bio, ne plasi me vise. zato sto sam upoznala sve vas, koje mi dajete snagu i nadu. i koliko mi god bilo tuzno i jadno sto nemam bebu, koliko me god mucila pitanja hocu li je ikada poljubiti ili cu biti jedna od onih nesretnica kojima nece uspjeti, ipak me je ovaj put promijenio, oplemenjena sam. bolji sam covjek, razumim probleme drugih ljudi vise nego prije, zivot ne shvacam olako...

samo sam vam htjela reci - sve ste vi junakinje, ma kako se god trenutno lose osjecale, trebate to imati na umu. a junastvo se nagradjuje. u ovom slucaju malim slatkim bebacima, sto je najbolja nagrada na svijetu.

i nema predaje.

(iako sam trenutno za bacit u smece s obzirom na psihicko stanje)

i eto, kad se vec trudim ohrabriti sebe, da malo podijelim misli sa vama.



p.s. citam vas, veselim se trudnicama, vibram, tugujem sa vama, nemam snage pisati, ali sam uz vas non stop