da naravno da smo junakinje,trpimo fizičku bol ali ona najgora bol je psihička..

godinama bez djece,proživljavanje trudoća i ispraćivanje istih od rodbine, prijateljica, kumova i stalno postavljanJe samoj sebi pitanje a kad ću ja????????

dječjih rođendana na kojima smo samo moj ljubljeni m i ja bez djeteta (taj smo dan po povratku doma zajedno plakali u autu )

a kad se jednom dogodi trudnoća, a za nju znamo kad većina žena i ne zna da su trudne, počinju mix osjećaji.
sreća zbog trudnoće i bojazan da li će sve biti u redu, da li će se poduplavati beta, svako curkanje utrića trčanje na wc da nije možda....itd,itd...

u našoj patnji mi imamo ono što drugi nemaju a to je bezrezervna ljubav partnera,ljubav do neba i nazad.

pinky i ostale suborke VOLIM VAS jer mi je druženje s vama davalo podstrek za naprijed.HVALA VAM.