moram priznati da se nalazim u vasim postovima, nekad pomislim, stara moja, svaka ti cast, a onda pak u drugom trenu, pa ni nemam izbora. moji ne znaju kroz sto prolazimo muz i ja, i bolje je tako, pa sad kad kukam kako sam psihicki iscrpljena i jedva cekam ici na more,svi se cude,a da znaju, da samo znaju kako me dusa boli, kako se svaki dan budim i lijezem s mislju, hocu li ikada postati mama?? zadnjih tjedana nakon posljednjeg neuspjelog postupka posebno sam osjetljiva, nisam nikada u zivotu bila ovako dugo i intenzivno tuzna, a bojim se da bi mogloo potrajati, jos dosta dugo... trenutno se ne osjecam kao junakinja, iako znam da to jesam. pusa dragim i predivnim suborkama