Drage moje...ova me tema uvijek rasplace.
Prije 5 godina,kad smo poceli postupke,svi su znali da idemo na ivf,cekali sa nama,navijali za nas,a onda tugovali i tjesili nas.
Oba pokusaja su pala u vodu i nakon duze pauze smo krenuli opet(ali nikome nismo pricali).Nekako mi je tesko bilo da svima objasnjavam,koji dan,kako ide...nisam mogla o tome.Zatvorila sam se u sebe(naravno,bratu sam se povjerila jer sam morala sa jos nekim da pricam o tome,osim sa MM-om) i svi su znali da idem kod dr,da imam probleme sa endometriozom i tacka.Ostala sam trudna i sada moj djecak ima 3 godine.
Prosle godine smo krenulu opet,jedan pokusaj nije uspio,a drugi je rezultirao pozitivnim testom(9 nedjelja trudnoce) i nadam se da ce sve biti ok.
Sve suze se brzo zaborave,sve godine cekanja i nadanja....onaj tupi osjecaj praznine koji sam imala kada bih prolazila pored prodavnica sa baby robom..bila sam dosla u fazu da bi me i miris caja od kamilice rasplakao(tako sam zamisljala da ce moja beba mirisati)...i eto,moja beba je bas tako i mirisala a ja sam uzivala u svakom danu.
Upornost i vjera mi je pomogla.Vama zelim ostvarenje zelja!!!!!!!!!))