Jučer me malo šokirao jedan događaj pa me zanima što mislite o tome.
Igramo se nas dvije na krevetu i odjednom P. pogleda prema ormaru, nasmije se pokaže prstom, pogleda mene pa u ormar u stilu "gle ovo". Ja gledam, nema ničeg, bijela vrata, nema sjene, ničega...Pitam kaj gleda, a ona oduševljeno: baku! Pitam gdje je baka, a ona pokaže prstom prema ormaru i veli: Tu je! i gleda u to ko da stvarno nekaj vidi. Pitam: koja baka, a ona: Baka T. To je inače moja baka, koju P. nikad doma ne spominje i zapravo se ne može sjetiti kak se zove kad ju pitam, sjeti se kad smo kod nje i kad ju vidi, a sad je ispalila njeno ime u sekundi.
Moram priznati da me nekaj štrecnulo, mislim si ajde još da vidi duhove, ali moja baka je živa, pa sam išla zvati da li je dobro, i hvala bogu sve je u redu.
Pitam ju kaj radi baka, a ona se počne smijati ko da oponaša jer se nije mogla sjetiti riječi, pa ju pitam: smije se?, a ona: daaaa, smije.
Poslije smo se MM i ja sjetili da ona kad vidi npr. nekog s kovrčavom kosom veli da je to teta A. koja je kovrčava, a kad vidi nekog s maramom veli baka i sl. Inače nisam praznovjerna, ali ovo me jako iznenadilo zato jer znam kak se ona razveseli kad netko dođe i upravo tako je reagirala a bile smo same u sobi.
Moja mama veli da je postala maštovita i da izmišlja, ali ja mislim da je s 20 mjeseci premala da izmisli da vidi baku u sobi.


Odgovori s citatom
pa sam se skoro ugušila jer sam usred ljeta pozatvarala sve prozore, pa nisam mogla zaspati, jer sam stalno motrila na neku sjenu, koja mi se pričinjavala da je vanzemaljac.... uf..
ja sam sklona tome svemu vjerovat. ja sam kao dijete "osjecala" (nikad vidjela) duhove ili kako god hocete da ih zovete.
Valjda je pomoglo zajedničko spavanje (s djetetom, ne s patuljkom
).
al namjerio se na krivu!
)
