Citiraj Pepita prvotno napisa
Mene bi odmah prvi put strefilo srce.
Ja se trudim ne vidjeti ništa i ne čuti :/
100 X potpis!

Sad neću moć spavati!

Iskreno- vjerujem da su duhovi među nama, ali se bojim susreta s njima. Iako- voljela bih vidjeti svoju baku koja je umra dok sam bila prošle godine na operaciji. Kako joj nisam mogla ni na sahranu, ni dan danas nemam osjećaj da je mrtva. A bile smo strašno povezane! Ona je bila jedna od najdražih i najvažnijih osoba u mom životu. Svejedno vjerujem da bih se uplašila. Ne bake, nego nečega što nije objašnjeno, nečega što nije pod našom kontrolom.

Prije nekih 2 godine, pričaju meni tata i mama kako su u šetnji sreli našu bivšu susjedu. Ona se u međuvremenu rastala i sa dvoje odrasle djece živjela u jednoj staroj kući kao podstanar. Žena je inače skroz normalna, a i djeca joj. S njom je bila i njena kći. I sjeli su tako i pričali, pričali...i žena počne pričati kako s njima u toj kući živi i neka baka. Kažu i ona i kći da je čuju najčešće po noći. Počne otvarati ormare, ladice, ili jednostavno legne na krevet kraj njih i spava...čuju disanje i hrkanje. I tata mi kaže kako su se toliko navikli na baku da sad ako im smeta što lupa, samo joj kažu da prestane više lupati. Ne znam detalje, ali moj tata toliko ne vjeruje u takve stvari, da sam očekivala da će ih prozvati luđacima. Nije ih prozvao. Čak štoviše, ostavile su na njega dojam da su iskrene i sasvim normalne. Ne bih baš voljela imati takve "podstanare".