takav se paničarski stav prenosi, zarazan je, grozno...

moja baka je po noći ulazila kroz prozor u sobu mog buraza (u SŠ) da vidi jel došo doma, a koje je bolesne scenarije ona imala u glavi, majko mila, prestrašno..
mama nikad nikad nije spavala kad bi mi išli vani, da ne govorim kako joj je sada (buraz je ronioc, na dah ) i koje se njoj scene motaju po glavi. Na svaku hitnu, potres, vijest, odmah zove...


i ja postajem takva. Kad hitna prodje...odmah misli, okej, nije prema mm-ovom radnom mjestu(panično se bojim prometnih nesreća), nije blizu vrtića..ok..(odahnem)...
kad me netko kasno zove na telefon/mob-UMREM od straha-to budem skoro sigurna da je nešto gadno
da ne pričam kakve scene me ubijaju kad se radi o djeci, osobito T.