Drage,
Naisla sam ovdje vec na puno istih tema i prica, ali u biti mi treba kutak za pojadat se. Nadam se da cete me razumjeti. Tresem se dok pisem, jer imam dojam da sve ponovno prozivljavam, i samo trebam utjehu da ce sve biti nadalje u redu...

Prije prve trudnoce, oko 15 godine dijagnosticirana mi je endometrioza, policisticni jajnici. U razdoblju od 15-18 bila sam 1x na propuhivanju jajnika i 1x na kiretazi. Menstruacije su bile jako bolne, neugodne, padanje u nesvjest, infuzije i slicno. Majka me ispricavala iz skole, prijateljice se smijale, nijedna nije imala slican problem doduse. Dobivala sam od ginicke hrpe terapija svako malo, nesto hormonalnih nesto trave i tako blize i tako dalje.

Sa kojih 20ak sam zatrudnila apsolutno slucajno, ali zeljeno u konacnici. Dobili smo prvo dijete, trudnoca je bila za pozeljeti, porod takodjer divan, mozda neke sitnice su smetale, ali sve u svemu pristojno i jako brzo skoro bezbolno. (navikla na bol, jelte) Sve moguce ciste su pobjegle iz mene, svaki uzv savrsen.

Nakon vise od godinu dana, ostala sam opet trudna, odmah sam znala, radila test, pozitivan , sve super. I dogodi se neocekivana situacija u obitelji kad sam se jednostavno morala brinuti za nekoga tko mi je bio pretezak, prezahtjevan uz moje jednogodisnje zlato. U 5tt + koji dan na pregledu saznajem da nosim blizance. Sreca ogromna. Dva tjedna nakon toga, nakon X dogadja koji su naravno mogli kumovati, a mozda i nisu - samo odjednom, kuham, vidim par kapi krvi i odjednom veliki izlijev i budim se u bolnici.
1. neznam gdje mi je dijete, da li je u bolnici, da li imaju neciji kontakt, da li je dobro
2. krvarim i dalje, oni me na silu pregledavaju sa svih strana
3. sljedecih 3 h sam sama, dali su mi samo neku inekciju i otisli, pitam ljude okolo jel netko vidio maleno dijete, dal netko sto zna, krvarim i dalje
4. opet pregled nakon 3h, govore mi da je jedna beba gotova i da idem na odjel, a prije nego su me poslali na odjel dosao drugi doktor pa njih dvoje komentiraju a mozda je druga beba ziva mozda nije, pa osluskuju srca, pa malo kuca malo ne kuca, malo kucaju oba malo samo jedno, malo nijedno i tako redom, a ja vicem da mi objasne, nista, ko drvetu da govorim, otpil totalni ili poneka hladna rijec...
5. na odjelu me pustaju opet samu, zena koja je bila samnom u sobi jeca u suzama sva, isto izgubila bebu, nezna nista, mobitel mi ne radi, zovem sestru
6. dolazi sestra i gleda mi karton, ja i dalje krvarim, samo nesta slabije, ona konstatira kako je u pitanju bila blizanacka trudnoca i ide i psuje sve redom nekom u hodniku da zasto mi nije radjena kiretaza
7. u sobu se sjatilo nekoliko ljudi, vicu na mene zasto nisam nista rekla, da sta sam normalna, pokusavam ih pitati jel sve u redu s bebama, jel opet pregled, pitam, vicem, nitko me ne dozivljava
8. svi smo u nekoj sobi, hrpa aparata, kazu pripremaju hitnu kiretazu, opasna je neka situacija, svi napeti... daju mi droge, nista jos nije pocelo djelovati oni krenuli
9. vristim im tamo, usutkuju me
10. gotova kiretaza, sutradan u sobi mile lale, tresem se konstantno, jedva sam oka sklopila, napokon saznajem gdje mi je i kako mi je dijete koje jos doji izmedju ostaloga, obitelj mi donosi punjac za mobitel, s kojeg sam jedva koju poruku poslala sva u panici da javim najblizima gdje sam i pitam za moju bebu

Dan danas, a ima vec neko vrijeme, nema objasnjenja zasto se to dogodilo, da li su bebe bile zive, da li je jedna mogla prezivjeti, zasto su tako napravili, zbog cega su bili tako odvratni, grubi i nepodnosljivi. Do kraja boravka su mi se doslovno ulizivali, zene su mi govorile ima i gorega, sve iz susjednih soba su bile u jednakom soku, nitko nista nije poduzimao. Otisli smo iz te sredine, nadam se da se nikada necemo ni vratiti. U tom istom rodilistu sam rodila prvo dijete. Nije mi palo na pamet da ce se ovakvo nesto dogoditi.
Nemam s kime o tome pricati, od mojih poznanika nitko nije imao takvu situaciju. Prolaze mjeseci a i dalje sam podrezanih krila. Muz je u panici boji se imat jos djece, sad on vise nece. Nije jos kriticno, stvarno jesmo mladi i sve, ali jednostavno ne razumijem. Da se sve odvije bez ijednog odgovora.

Na otpusnom pismu pise samo osnovno hitan prijem, spontani, 7tt, primila 2 utro nesta nesta, tablete za smirenje i infuzija, kiretaza.

Molim ako itko ima ista za reci, ikakvo iskustvo, kako doci napokon sebi, molim vas recite....
Da sam htjela tuziti, davno bi to napravila, al jednostavno jos me previse boli, a i nisu zasluzili. I tako sam vec za doticno rodiliste pisala Unicefu po pitanju dojenja, pa se nista nije dogodilo...
Ima li nas jos?