Nemamo neke posebne antirecesijske mjere jer smo oduvijek štedljivi pa vozimo jedan auto (iako bi nam zapravo trebala dva), perem i peglam isključivo kad je struja jeftina (tako oduvijek), ne kupujemo sokove, grickalice, kekse i sl. jer to i inače izbjegavamo, a kad se poželimo slatkog, radimo doma. Puno trošimo na hranu jer se trudim kupovati provjereno, što je redovito skuplje. Srećom, nismo (još) u toj situaciji da i tu moramo gledati baš na svaku kunu. Minusa na računu se grozim kao vrag tamjana. U principu ne trošimo novac koji nemamo. Koliko imamo - toliko smijemo potrošiti, a, iako je to svakoga mjeseca sva manje, trudimo se ostaviti nešto i sa strane.

A što se posla tiče, meni je nezamisliva većina situacija u kojima ljudi kažu da im se ne isplati raditi. Jedino mi se to čini logičnim kad se nema kamo s djecom i kad bi zaista cijena čuvanja prelazila iznos plaće. Sve ostalo meni osobno su neprihvatljivi razlozi. Iskustvo, činjenica se si "na tržištu", staž, pa onda i kakva-takva mirovina ipak nisu za baciti. Istina je da je pitanje što će biti s mirovinama dok ih se mi dočepamo, ali ako ne radiš, nemaš staž, nemaš mirovinu, nisi mogao ni uštedjeti tijekom života za starost. Ne mogu si zamisliti da ovisim o mužu i njegovom poslu. Imam doktorat znanosti, ali ne bih se ustručavala čistiti stubište ili urede da ne mogu do drugog posla.

Ne obrađujem sama vrt (iako smo uložili i u zemlju), jer imam roditelje koji to (s guštom) rade i za sebe i za nas. Kad oni ne budu mogli, nadam se da ćemo mi nastaviti, iako će to iziskivati nešto planiranja i odricanja od dijela slobodnoga vremena. No u svakom slučaju vrijedno je toga, jer je danas zdrava hrana pravo zlato.

Vremena su uistinu grozna, ali ipak ne mogu ne primijetiti izrazitu inertnost ljudi. Još uvijek ima previše onih kojima se ne isplati raditi. Evo, u najbližem okruženju imam dva slobodna mladića, jedan sa zanatom, jedan s fakultetom i ne žele raditi. Kažu da nisu ludi da rade za 2000 kn. Ta dvojica nemaju djecu za koju trebaju tete čuvalice.