Čak i ako čovjek ne misli da mu se nešto drastično promijenilo u prihodima, nikad ne znaš (ne samo u vrijeme recesije, nego i inače) hoće li se to promijeniti.

I zato - ja nekako uvijek gledam da u čarapi imam za preživjeti 3-4 mjeseca bez prihoda (ne u raskoši, ali preživjeti = za hranu, za režije i ostale stvari koje smatramo nužnima) dok se ne snađemo.

Što znamo raditi? Svašta...

Za slučaj da ostanem bez posla, mislim da bih učinila slijedeće:
- pokušala naći drugi posao u struci (na polovici sam radnog vijeka tj. imam puno poznatih, ali opet... nisam u cvijetu mladosti tak da čovjek nikad ne zna)
- stalno me kopka pomisao da otvorim neku dopunsku djelatnost, ali ništ po tome ne poduzimam...
- ako stvarno dođe do grla - peglam, perem i čistim (ali to zna svatko, pa je tržište jako upitno jer vidim da mnogi odustaju od teta čistilica) a i čuvam djecu, pečem kolače, prepravljam odjevne predmete itd. Nisam baš ko Vještičica, ali da moram, prisjetila bih se i šivanja i pletenja... i radila sam to kad je trebalo.

Ne bojim se takve situacije AKO ME ZDRAVLJE POSLUŽI, ali bi me bilo strah iz više razloga nekakve bolesti ili ozljede koja bi me na dulje onesposobila za zaradu. Ali za takve situacije služi osiguranje.

Da imam malo više para, kupila bih neki mali stan za rentanje.