Ja sam se ove zime nagledala toga - ljudi sjede doma i žale se kak im je teško, ne bi ništ radili, ne bi štenge prali, ne bi snjieg čistili... a ima puno ljudi koji bi za to platili jer ne mogu sami, ali nemaju bogzna koliko. Da ne govorim o tome kako smo jedva jedvice našli čovjeka da nam kosi travu oko vikendice kad mi ne možemo ili ne stignemo.
Moj 13-godišnji sin je starijoj susjedi samoinicijativno i bez namjere da to naplati očistio snijeg. Žena ga je uredno nagradila (rekla je da bi ionako nekome platila jer sama fizički ne može), pa su se dogovorili da joj bude pri ruci za to do kraja zime. Mislim, ovo nije primjer za preživljavanje, ali je način kako ja sagledavam rezultate odgoja svoje djece. Ni mlađi ne zaostaje - već sam pisala na temi o džeparcu kako on i prijatelj susjedima šetaju cucke i love ih po kvartu ako zbrišu. I za to dobiju simboličnu naknadu, ali opet - zaradili su to. Jednom su čak svirali na ulici! Nije puno, ali cijenim to što se uvijek sami sjete. Meni ne bi palo na pamet da djeci tak nešto savjetujem (još sam mislila da su premladi za bilo kakav ozbiljan posao), ali dečki su uredno na usluzi penzionerima iz susjedstva koji im se odužuju simbolično, ali ipak je to zarada. Na pamet mi ne bi palo reći djeci "to ti se ne isplati".
Kod mnogih ljudi je problem u glavi - ako se ne mogu obogatiti, onda se ne isplati... Uffff.... Nadam se da će moja djeca zadržati ovaj stav do daljnjega, da se raditi ipak isplati.






Odgovori s citatom