antirecesijske mjere u vasem kucanstvu

[Dijana]

Pa drugačije je kad si dijete, ne možeš se osjećati odgovorno i zabrinuto kao kad si odrastao i roditelj, i dijete/djeca ovise o tebi, niti možeš toliko dobro razumjeti opću gospodarsku situaciju. Ko zna pod
kakvim su stresom bili naši starci, iako iz naše današnje perspektive nisu imali nekih objektivnih razloga, posao (tko ga je imao) je bio siguran.
Čini mi se da je onda bilo lakše riješiti stambeno pitanje, pogotovo ko je ubo' one kredite koje je poslije pojela inflacija, ili ko
je dobio "društveni" stan, ali teško je bilo opremiti ga, namještaj se otplaćivao godinama, pa čak i npr. kaput. S druge strane, i
taj namještaj je bio kvalitetan, a bome i odjeća.
Mi nismo bili siromašni, ali ni bogati, onako srednja žalost. (a otac
mi je bio direktor jedne firme, ali pošteni direktor, tako da smo vozili poluraspadnutog stojadina). Sjećam se da je za doručak uvijek bio
putar/pekmez, ali barem smo imali mlijeko uz to, dok su drugi dobivali čaj. Salama je bila jednom u sto godina, a meni je to tada
bio pojam luksuza. Ja se ne sjećam da sam išla po crni kruh, ali jesam po mlijeko, ono u vrećicama, kad ga skuhaš tri prsta skorupa, mmmmmm..
A tada mi je pojam bio mlijeko u tetrapaku..
I meni osobno je najgori taj osjećaj nesigurnosti, a kad bolje pogledam, cijeli, doslovce cijeli život slušam o krizi..pitam se kako je živjeti
bez da to slušaš i koliko me/nas je to kukanje nagrizlo..