Mi zovemo frendove jer isto nemamo alata i imamo dvije lijeve ruke. Što znači da svaka vrsta "uradi sam" posla otpada. (Jednom sam se farbala sama i nikad više, lol).

Čitam temu i fakat nas ima svakakvih. Bez uvrede, spadam u svakakve )))
Meni/nama bi prvi korak trebao biti kako prestati biti rastrošni.
Nismo kadri isplanirati obroke za sutra, a kamoli za tjedan dana. Masu puta nam nešto propadne ili istekne rok trajanja. I nam ide na živce jer nije ok.

Nismo niti tipovi koji prate sniženja i kupujemo okolo jer ne možemo zapamtiti tri cijene u trgovini, a kamoli da ih još uspoređujemo. Nekako u sebi stalno racionaliziram na što je meni vrijedno potrošiti vlastito vrijeme za koje isto mislim da košta pa ću ga radije utrošiti nešto meni smislenije (pri tome mi je apsolutno prihvatljivo da je nekome smislenije jeftinije kupovati).

Potpuno sam operirana od shvaćanja smisla novca, kalkulacija, štednje, a našla sam si i takvog partnera. A nije da u životu nisam imala razdoblja manje ili veće (ne)likvidnosti.

Mislim, uštedimo mi nešto, ali nekako nam je najmanji problem okrenuti turu, otići u restoran ili kod brijača/pedikera/frizera....nismo bogati, ima dana i kad nemamo kinte, ali te sitne radosti življenja su nam baš važne.

Kako ide ona Smojina čuvena rečenica o konobarima i kurvama? Neki dan sam je skontala na FB i mislim si, to je to...

Ali da manje trošimo nego prije 5 ili 7 godina, to je istina. Manje izlazimo, manje kupujemo, manje putujemo.