Tu gdje živim postoji samo nekoliko vlakova dnevno, večernji i noćni ne postoje. Ti vlakovi jedva povezuju škole i radna mjesta. Nisu jeftniji od ZET-a, dapače. Busnih linija skoro da nema, postoji školski bus, mjesta i sela su nepovezana s gradovima. Bez auta je nemoguće. U moje se vrijeme dosta stopiralo, ima toga dosta i danas, iako danas starci puno više vozikaju svoje klince. Javni prijevoz zapravo ne postoji. Nema ni taksija. U okolnim gradovima ima, ali su skuplji od zagrebačkih pred koju godinu.
Sjećam se kako sam mrzila tramvaje i neke vozače, kako je smrdilo i kako smo ispadali van, ali barem su vozili. I ti vlakovi, postoje i česti su. O busevima da ne pričam. Kužim da se male sredine ne mogu uspoređivati s velikim gradovima jer je logika organizacije života drukčija, ali tvrditi da je 90 ili 120 kuna skupo za mjesečni pokaz usluge koja traje 24 sata mi se ne čini realno.