Ja idem na posao pješice. To je velika sreća (stanujem blizu=neprocjenjivo).

Danas imam sastanak na drugom kraju grada pa sam došla autom - to su rijetke prigode... Ponekad u takvim slučajevima uzmem službeni auto ako slučajno ima koji viška, ali ne pravim od toga dramu ako i nema, nije to baš često. Uvijek nađem nešto što i sebi obavim u takvim situacijama, pa ne tražim od firme ni službeni auto ni lovu za parking, bez obzira kojim autom idem.

Kad sam radila na drugom kraju grada, gradskim prijevozom trebalo mi je oko sat vremena, a autom pol manje (u špici) pa tu nije bilo mjesta nekom biranju jer sam u to vrijeme imala dva klinca u jaslicama. Išla sam autom i gotovo. Ali to što dnevno mogu na posao (i skočiti doma pod gablecom kao sada, kad mi je sin doma jer je uganuo gležanj) ne može platiti nikakav novac. To je stvarno sreća.