Mi smo o novcu intenzivno razmišljali u periodu kad smo bili prisiljeni živjet od jedne plaće. Onda je umjesto nutelle bio dobar lidlov namaz, moralo se bez slatkiša, dostave, kalkulirali smo kako platiti režije, kredit i sklepati ručak. Zaključili da se štednja mora nastaviti i kad primanja opet budu normalna. Jer štedi se kad se ima.

Evo nas danas. Opet živimo normalno,i ne uštedimo ništa jer se i ne trudimo. Koliko imamo, toliko potrošimo. Vagnem skuplje stvari, u smislu je li mi to baš neophodno ili samo želim imati. Zaključim da želim imati i kupim.