Citiraj zutaminuta prvotno napisa Vidi poruku
Došla sam u priliku da se pitam jesam li jako glupa s novcem, kada mi je čudno da imućni ljudi, oni koji imaju kuću, i dobar auto, i iPhoneove, i brendiranu odjeću, važu svaku kunu, a ja - koja nemam ništa od toga, kada imam novce, onda neću gledati kako mogu uštedjeti nego ću bez razmišljanja potrošiti i platiti uslugu (npr. Ikea preskupa dostava), bez koje sam mogla. Je li to glavna razlika između onih koji imaju i nemaju? Pametno raspolaganje novcem čak i onda kada to nije sila? Jeste li vi takvi? Znate li nekoga takvog?

Eto konkretno primjeri koji su me doveli na razmišljanje su sljedeći:
osoba A ima Njuškalo profil pun različite brendirane odjeće, govorim o skupim artiklima koji u trgovini koštaju po par tisuća... odvojit će vrijeme i gnjavit se sa nalaženjem radi prodaje nečega u vrijednosti 150 kn
osoba B ima skup proizvod, nabavlja gadget koji se koristi uz prvi proizvod, preko oglasnika, ne bi li uštedio par stotinjaka kuna ... u odnosu na tisuće kuna koje je potrošio na oba proizvoda zajedno?

Moj temperament je takav da mi se ne bi dalo natezati s oglasnicima, i telefonirati i čekati i sastajati se s ljudima, radi uštede od par stotina kuna. Kada bih bila teška desetke tisuća kuna. Jeste li i vi takvi? Ili štedljivi?
Mhm, teško je tu dati odgovor u jednoj rečenici. Ne da mi se natezati s oglasnicima, ali zato s guštom odem na Hrelić i kupim si parku za 40 kn (to sam napravila prošle zime - imam fini kaput, imam baloner, ali stara parka se raspala i trebalo mi je nešto čega mi nije žao kad čistim snijeg ispred kuće). Moja su djeca bila "Lidlići" jer je u Lidlu bilo kvalitetnog pamuka po prihvatjlivim cijenama i to mi je bilo ok. Nosili su, a i danas nose naslijeđene odjevne predmete. Spremamo se na obiteljsku feštu i moj mlađi obući će sako koji je stariji imao na krizmi i u međuvremenu prerastao. Recikliramo sve što se može, mijenjam ciferšluse i slično.

Trudim se ne bacati hranu, a naročito ne kupovati više nego što pojedemo, s promjenjivim uspjehom.

Sinovima smo ove godine prvi put kupili kožne rukavice, jer do sada je to bila viša uzaludna - izgubili bi i rasparili svake, pa nek onda raspare jeftine... Sad su već dugo srednjoškolci. Naučili su čuvati stvari, pa im može biti. Brandovi nas baš ne oduševljavaju, ali moj mlađi gledat će da kupi kožne cipele (jer mu takve bolje odgovaraju nego plastične), a stariji će škrtariti na izletima da bi mogao kupiti eksterni hd za 100 eur.

Trenutno već mjesecima odgađam nabavku novog mobitela iako je stari na izdisaju, jer dok ne crkne baš baš do kraja, mrsko mi je davati lovu. Nemam pretplatu ni ništa slično. Imam dosta skupi termostat za centralno grijanje jer mi je bitno da ne hajca cijelo vrijeme, nego da se grijanje ugasi kad svi odu iz kuće.

SLažem se s tobom - postoje stvari i usluge koje vrijede para, ali i one druge koje NE vrijede para. Ponekad pribjegnem tome da nešto platim (recimo, imala sam pomoć u kući kad su djeca bila mala, iako mi to inače vjera brani i nisam bila zadovoljna, ali nisam mogla durati bez toga), ponekad ne...

Ono u čemu se ponašam rasipnički: odjeća koju su djeca prerasla često ide u dobre ruke bez naknade. Možda bih se mogla potruditi i to prodati ovdje ili drugdje, ali ako znam da susjedin unuk ili prijateljev sin treba zimsku jaknu, dobit će je od nas. Ne da mi se prodavati... Ne bih se obogatila jer ta odjeća ne vrijedi puno, a moje vrijeme je također nešto dragocjeno.