pod stednjom svakodnevnim stvarima, mislim da smo svi vecinom nakon one krize 2008 jer smo je vecina nas osjetila, ipak naucili biti razumniji na svakodnevnim troskovima.
 |
|||
|
|
|||
pod stednjom svakodnevnim stvarima, mislim da smo svi vecinom nakon one krize 2008 jer smo je vecina nas osjetila, ipak naucili biti razumniji na svakodnevnim troskovima.
ja dobro pamtim tu krizu, jer sam ju osjetila jako, iako ni mm ni ja nismo ostali bez poslaspajalica prvotno napisa
ali ni naša redovna primanja tada nam nisu bila dovoljna da živimo "normalno" jer smo u jednom trenutku imali tri kredita dok sam ja bila na drugom dijelu porodiljnog
danas, dok čekamo da nas zapljusne tsunami nove krize, mogu reći da sam iz prošle krize naučila da tsunami manje pogađa one na višim katovima
i da postoji određeni prag u financijskim primanjima kada ne moraš biti oprezan u svakodnevnim trošenjima, bez obzira na krizu
ali to je onako više kontemplativno.
u praktičnom smislu, mislim da je važno osvjestiti trošimo li iznad vlastitih mogućnosti (za svakog to znači nešto drugo) i onda odlučiti čega se odreći ako je potrebno.
Lili, ako ti je takva financijska frka zbog uređenja stana, zašto baš sada želiš platiti osiguranje bez rata, osobito ako to ni prije nisi radila?
Prema onomu što pišeš, ne bih rekla da si financijski neodgovorna, nego da si jednostavno u takvom periodu
Na tvom mjestu bih za prioritet ostavila izvlačenje iz minusa, a osiguranje bez rata za godinu nakon. Osobito ako bi jednokratno plaćanje osiguranja značilo ponovni povratak u minus - to bi mi zapravo bio kriterij.
Moj generalni savjet je ukinuti minus na računu, čim se ukaže prilika. Ako ga nema, nema ni napasti. Ja sam ga ukinula 2016 i nikad mi nakon toga nije zatrebao.
Pamtim ju i ja, iako nisam bila bez posla, ali je krenula opća zvizdarija u svijetu, a na mikroplanu moje firme opća kataklizma, strašno je bilo, ali bez primanja nisam bila. No, smanjila mi se plaća za 50%, došlo je dijete, a kredit isto nije bila zanemariva stavka.
Mene je nešto ponukalo da se izvučem i konsolidiram negdje početkom 2007., dotad sam bila vječno u minusu, vječno u Dinersu, vječno rastezala rate, a zarađivala sam, za svoju spremu, brutalan novac, od kojeg nije ostajalo ništa, jer nam je standard bio previsok i nismo gledali na sutra. Novca je naprosto uvijek bilo.
Mislim da je ili providnost ili umor od stalnih rata bio u pitanju.
Onda sam isprobala jednu teoriju, koja kaže (možda sam o tome već i pisala negdje, možda čak i ovdje) da prvo moraš uštedjeti jedan komad određenog iznosa koji je fond za hitne slučajeve i to prije nego što ideš zatvarati dugove. Bila je cifra od 5000 kn.
I, iako love nije bilo, iako je redovito kapala, a ponekad se i slijevala, ali istom brzinom i odlijevala, na neku foru tu cifru smo skupili u dva i pol mjeseca.
Došlo nam je više puta da ju zdrobimo odmah, jer smo imali na šta, ali rekli smo da ne, ajmo probat.
Tek nakon toga sam išla zatvarati minus. I, mogu reći, iako je taj minus bio mizeran, oko 2500 kn, simboličan više, njega mi je bilo baš najteže zatvoriti i živjeti taj mjesec bez te love.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom