Ma to sam i mislila.daisy may prvotno napisa
karavan ti mislim nebi puno pomogao,
ali zato postoje tzv sedmosjedi.....(6+1)
mi imamo jednoga.....
mlo je ot....
 |
|||
|
|
|||
Ma to sam i mislila.karavan ti mislim nebi puno pomogao,
ali zato postoje tzv sedmosjedi.....(6+1)
mi imamo jednoga.....
mlo je ot....
ja sam sebičnaMM želi 6-7, a ja "samo" 4
Na temi smo čini mi se da li nam je "dosta" 1 dijete ili više i kad?
Vjerujem da je bolje da ljudi koji ne žele djecu i ostanu pri svojoj želji, ali oni koji ih "planiraju u budućnosti (ono 3-5 godišnji plan)", a već godinama su zajedno, situirani preko prosjeka ( 3-sobni stan, 2 auta, skijanje i općenito ono što je danas kvalitetna srednja klasa, a tako je malo ima) nisu svjesni da ne postoji idealni trenutak.
Kaže mi neku večer MM: "Jako sam sretan da imamo djecu, a oni svi moji s posla u paru, preko 35g., situirani i čekaju i već imam pomalo dosadno, kao budu..., a nisu svjesni kako je lijepo imati djecu."
Samo kažem ako ovo pročitaju neodlučni koji bi djecu , ali još nisu spremni. Mislim da je nemoguće procijeniti taj trenutak raciom, samo srcem.
Svi smo mi sebični, altruizam je često samo izgovor. Sve u životu radimo zbog svoje gu*ice, kad se sve zbroji i oduzme.
Po meni je razlika samo u tome jesmo li sebični iz zločestoće ili (kao u slučaju planiranja obitelji, između ostalog) da zaštitimo sebe (psihički, fizički, mentalno...).
Ja sam prije 5 godina svom suprugu rekla da želim imati šestoro djece.
S godinama se taj broj 'smanjivao', odnosno prihvatila sam da ćemo imati onoliko djece koliko 'Bog dade'. Iako i dalje želim barem četvoro.
Što se tiče predaha, ponekad bih voljela poslati djecu (i pse) u tri čoška i otići na tjedan dana nekud. Bilo kud. Sjediti i gledati u zid.
Mislim da dulje od toga ne bih izdurala, jer sam se ja tek kroz djecu ostvarila. I nekako sam oduvijek željela imati 'jedno za drugim'. Bez obzira što ZNAM (i tisuću puta sama sebe okinem po glavi kad mi je teško) da će mi biti samo sve teže i teže.
(Trebala sam početi sa: Dragi dnevniče...)
nebih se baš složila s ovime, nikako....
za te si slučajeve sigurno saznala putem nekog medija kad su molili (ili je netko u njihovo ime molio) za neku vrstu pomoći,
al ne piše se o svim obiteljima s "puno" djece pa ni neznaš da postoje, jel?! A ima ih......
A ima i onih koji imaju jedno, dvoje il nijedno dijete pa jedva krpaju kraj s krajem, ili?!
i ovi razlozi su mi malo :/
Ovo puno djece ne mislim na 3-4 nego na 7 ili više. A zbilja ne znam ni jednu takvu obitelj u mojem okruženju. Maksimum je 4 djece.
Hm, neobična tema... sebičnost i planiranje obitelji...
Ja ne znam što bih odgovorila, a tiče me se tema jer u pogledu svoje obitelji i broja djece često uzimam u obzir stvari koje se ne zovu ljubav, i koje nemaju veze sa onom iskonskom željom za još djece...
Često razmišljam o vremenu, organizaciji, spavanju i nespavanju, vremenu za ovo i ono, mirnoj kavici, urednom domu, o putovanjima i šetnji gradom... Jedno smo vrijeme iščekivali trudnoću, moju treću, nadala sam se i veselila, i strahovala... ali u jednom trenutku, spletom okolnosti malo smo taj projekt stavili na hold.. nažalost...
Ja za sebe ipak ne bih rekla da sam sebična. Rekla bih da sam slaba i da nemam povjerenja u svoje snaga i snage svojega tijela da podignem onoliko djece koliko bih željela vidjeti za svojim stolom.
I - zadnje ali ne manje važno - moram reći da dio "odgovornosti" za ovo stanje kod mene - ali vjerujem i kod mnogih drugih žena itekako snosi društvo koje nije prilagođeno majčinstvu, obitelji, mnogoj djeci, velikoj obitelji. Neke su hrabrije od drugih, i ja im skidam kapu. Rekla bih da su mnoge žene koje su se odvažile i rodile 5, 6, 7 djece iznimno zadovoljne i sretne, i to s razlogom (bar one s kojima se poznajem)... Ipak, kao i u svemu - i ovdje imamo više i manje obdarene, talentirane, odvažne... kao u nekom sportu.
Ja mogu igrati badminton na travi nakon roštilja, al nisam ja za prvenstvo...
Isto tako u majčinstvu ima tako puno faktora koji se trebaju poklopiti, a mi same smo tek jedan od njih...
I ne bih lopatom po glavi insinuirala sebičnost; iako i nje ponegdje ima.No prekompleksne su to stvari da se svedu na najmanji zajednički faktor...
Ifi,
Baš si lijepo to sročila, jako toplo i iskreno.
Uf, baš mi je drago da mene više ne citirate.
Nisam mislila da je sebično ako ljudi ne žele imati djecu, ako smatraju da nisu za to sposobni, da nisu voljni ili bilo što drugo, tada je to ispravna odluka.
No, mislila sam na one (u mom ih okruženju ima) koji se izjašnjavaju da svakako i obavezno "žele imati djecu", "da, da, naravno", samo "za njih još nije vrijeme" (a tek nam je 37).
Imaju sve moguće materijalne mogućnosti, no još nije vrijeme, tu bih rekla da se ipak radi o komociji, odnosno navici da se bude slobodan i nesputan, svaki sezonu tu je novi putnički aranžman.
Nijedno dijete, ni prvo, ni peto, nikome nije donijelo finacijsku dobit, dapače, bez djeteta je sve lakše, u poslovnom, financijskom smislu, društvenom životu, radu na sebi.
Naravno, u tom radu netko može biti puno veću humanitarac nego bilo tko drugi s djecom.
Oni koji prije djeteta (ili više djece) razmišljaju stoje li dovoljno dobro psihički, sa živcima, vremenom i novcem da bi kvalitetno mogli skrbiti za djecu, to je odgovorno razmišljanje, ne znam koliko tu ima sebičnosti.
No, kod nekih ljudi, nekih, kažem, to su vrlo konkretni primjeri, mogu se nazrijeti naznake i toga.
Možda je čak bolja riješ komocija nego sebičnost.
A možda ni jedno ni drugo, jednostavno, za djecu se odlučiš ili ne, znajući da puno gubiš, a još više dobivaš, sasvim različitih stvari.
Jeste li gledali početak filma Idiokracija?
Ne, opiši point, da znamo na što misliš, pliz...Jeste li gledali početak filma Idiokracija?
U uvodu filma paralelno snimaju:
Jedan par intelektualaca s IQ oko 180 kako se premišljaju oko djece, kao, neće djecu još s obzirom na stanje, karijere itd... i par s IQ 80 koji se praše bez razmišljanja, žena trudna već n-ti put, pa i susjeda... pa opet onaj prvi par kako se premišlja, još im se nisu poklopile okolnosti za djecu (i pokraj jednih i drugih je nacrtano obiteljsko stablo koje kod ovih drugih samo buja), ovi prvi još ništa... ovi drugi već dobivaju i unuke...
I tako iz generacije u generaciju... ukupni IQ populacije sve više smanjuje... radnja se odvija u 26. stoljeću, a prosječni IQ čovjeka je "idiotski"....
Vrijedi malo promisliti o tome
Film Adama Sandlera(on u glavnoj ulozi)...Odličan!!Za razmišljanjeU uvodu filma paralelno snimaju:
Jedan par intelektualaca s IQ oko 180 kako se premišljaju oko djece, kao, neće djecu još s obzirom na stanje, karijere itd... i par s IQ 80 koji se praše bez razmišljanja, žena trudna već n-ti put, pa i susjeda... pa opet onaj prvi par kako se premišlja, još im se nisu poklopile okolnosti za djecu (i pokraj jednih i drugih je nacrtano obiteljsko stablo koje kod ovih drugih samo buja), ovi prvi još ništa... ovi drugi već dobivaju i unuke...
I tako iz generacije u generaciju... ukupni IQ populacije sve više smanjuje... radnja se odvija u 26. stoljeću, a prosječni IQ čovjeka je "idiotski"....
Vrijedi malo promisliti o tome
JA uopće ne kužim zašto se svi mi bojimo sebičnosti?
Ionako jesmo sebični, to je urođena ljudska karakteristika. Mozemo izigravati da nismo, mozemo zivot provesti igrajući nesebične uloge, ali i to će biti iz sebičnih razloga.
Čovjek je sebičan. I najviše daje drugima kad i on sam ima ono što mu treba.
Ona nezdrava sebičnost je kad crpimo druge radi vlastite sebičnosti. Svaka druga je ok.
Stoga treba to izvagati i ne trebamo se opterećivati slikama samih sebe i etiketama koje si lijepimo i donosimo odluke kojima ih opravdavamo.
Radimo što nam odgovara vjerujući u vlastitu, urođenu nam također, dobrotu....
A sto kad se zelje partnera jako ne podudaraju... i idu i idu rasprave, i argumenti za i protiv, a sve se na kraju slomi na srcu: jedno zeli, drugo ne zeli?
Sto tad?
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=72623A sto kad se zelje partnera jako ne podudaraju... i idu i idu rasprave, i argumenti za i protiv, a sve se na kraju slomi na srcu: jedno zeli, drugo ne zeli?
Sto tad?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom