Evo čitam sad sve što je novo od jutros...pakiram se... idemo s našom predivnom princezom na more...

Nadam se da ću u petak uspjeti do tv-a da vidim što se događa...

Ipak, u međuvremenu...jednostavno moram pisati...pisati iz jedne druge perspektive, ne one od nekada, nego ove od sada...

Dakle

Dragi moji...Ja sam vaša susjeda, znanica, poslovna suradnica, sugrađanka...dolazim u vašu trgovinu, moja se djevojčica igra s vašom u parkiću...
Često me pitate, pitate moju djevojčicu...'kada će ti mama roditi bracu ili seku', 'ah, kakva divna obitelj, trebali biste još jedno dijete, pa što čekate, djevojčica vam je već velika', 'bi li ti, zlato voljela bracu ili seku?'
O da, imam spremne odgovore...ovisno...nekome ozbiljne - ne ide uvijek kako bismo željeli, nekada - radimo na tome, nekada samo - vidjet ćemo, ali uvijek neodređene...
Ma ne zamjeram ja to vama. Nije to zloća, ni blizu tome, znam...
Ali ne znate vi, dragi moji da mi je za doći do moje princeze trebalo 5 godina, ne znate koliko smo puta moj suprug i ja plakali, koliko smo puta šutjeli, koliko smo puta nazvali roditelje, brata, sestru, najbolju prijatelje...i rekli - opet ništa...mogla bih još toga reći, no rekla sam da neću o tom vremenu...

Ono što ne znate o našem životu danas, dragi moji, jest da kad vi odete kućama, svojim obiteljima, kad se vi ujutro probudite, popijete kavu, odete na posao, rješavate svoje druge brige i probleme - znam da ih imate i suosjećam sa svakom vašom tugom - mi odlazimo u jedan naš sasvim poseban svijet...

Moja će djevojčica doći kući i navečer, kad legne u krevet, svaku će večer samoinicijativno zamoliti Boga da joj podari bracu ili seku. Ne, neće niti jednu večer to zaboraviti s dubokom, dječjom, nepoljuljanom vjerom da će joj molbe biti uslišane...
Ja ću se dići prije zore i otići pješice na autobus (jer moj suprug ostaje s djevojčicom i vozi je u vrtić) pa u Zagreb da bih bila već u 7 sati u bolnici i prvim se autobusom vratila nazad isti dan...da još stignem uspavati svoju princezu.
Često ćemo i moj suprug i ja ustati prije zore i prenijeti našu uspavanu princezu u auto...i svi se zajedno voziti do Zagreba. Moja će se princeza oblačiti u autu i jesti krafne iz obližnjeg dućana dok sam ja već gore i čekam svoj red između tolikih drugih predivnih i hrabrih ljudi.
Često ćemo nas dvoje povesti svoju djevojčicu na nekoliko dana u Zagreb...spavat ćemo kod prijatelja, rodbine...seliti se malo kod jednih, malo drugih...da, iako su to divni ljudi koji nas rado primaju, ipak ne smetamo previše...
Ponekad će se ta djevojčica razboljeti...biti bolesna u tuđem stanu...čuvat će je ljudi koje jedva poznaje dok smo mi u bolnici...
Ponekad ćemo je bolesnu morati ostaviti kod bake i djeda, i morat će biti bez mame i tate jer se postupak ne može prekinuti...
Ponekad će biti bez mame jer mama možda mora u bolnicu...
Ponekad će djevojčica, morati propustiti predstavu u vrtiću, nastup sa svojom plesnom skupinom, jer je s roditeljima u Zagrebu u postupku...Istina, češće će tata voziti cijeli dan da djevojčica ipak stigne i ne propusti ništa važno od svog života. Češće će je tata voditi u kino, zoološki, muzej...dok je mama u bolnici na nekom od čekanja...da djevojčica ne bude zakinuta ni u čemu, da ne osjeti opterećenje, nego sreću jer je sama čista sreća naših života i jer to zaslužuje samim svojim postojanjem...

I da, nakon svega... nakon još jedne negativne bete...kad mama kaže da neće više ići u Zagreb...djevojčica je moli da ide još. Tada joj kažem da je tako bolje...neće više ustajati rano, vozati se u autu, morati ostajati kod nekoga...a ona mi odgovara...'mama, ništa to meni nije teško...samo da dobijem bracu ili seku!'
I krećemo dalje...i sretni smo, ali istovremeno i tužni...često nam je teško i željeli bismo živjeti normalno, ali ne žalimo se...smijemo se, jer nas troje imamo jedni druge, i imamo nju...
I zato kad nas vidite u gradu, nećete po našim licima nikada zaključiti kakvu borbu vodimo...ali nas ne pitajte zašto nemamo još jedno dijete/brata/sestru...
Kad vidite obitelj s jednim djetetom...ne pitajte - dobronamjerno, znatiželjno, s čuđenjem - zašto su sami...možda smo to mi...
Možda je to neka druga obitelj koja nije sama odabrala...
Možda ćete neku mama, nekog tatu ili neku nesuđenu seku povrijediti vašim pitanjem.
Dragi moji, nikada ne znate kakva se sudbina krije iza sretnih osmijeha.

Jer, da, neizmjerna je sreća zakucala na naša vrata kad nam se pridružila naša princeza...ali jedan dio naših srca još je uvijek malo prazan.