Uspavanka moje bake

U snu prozor mog djetinjstva gleda u šumu kukurijeka, na uzvisini je konj zlatne grive od sunca, u bijelom polju kukurijeka čujem kako plače novorođenče.

Otvaram oči, ne sanjam, ležim u sobi s blještavim svjetlima, ja sam na transferu. Oko mene je troje ljudi u bijelom i jedan anđel, glasovi im tihi i svečani u zvijezdi, u vodi, čuvaju dio svemira, bisere.

Zatvaram oči toplina me vraća u krajolike djetinjstva, pod krošnju trešnje u vinogradu gdje smo otac i ja odmarali u predvečerja. On sada spava san iz kojeg nema povratka pod krošnjom trešnje, njezino krojenje splelo mu uzglavlje, kad pruži ruke dorine ruke moje bake, ako prislonim glavu na cvijeće mogu čuti njezinu uspavanku.

Otvaram oči, ljudi u bijelom i dalje stoje oko moga uzglavlja, glas im je tih i svečan, pričaju o vremenu leptira, svečanosti ljeta, anđeo se smiješi.

Zatvorim oči i nasmijem se anđelu, kažem: Gledaj kroz krov mog doma sada se vide oblaci, skoro pa mogu dodirnuti nebo. U sobi gdje smo snivale sestra, ja, igrače i mačke sada raste drvo u njegove krošnje slete i ptice, pjevaju uspavanku kao nekad moja baka za dvije djevojčice koje su prije ratove i velike vatre snivale u toj sobi.

Otvaram oči, u ruci anđela je zvijezda u zvijezdi je biser, kaže vratit će bisere u školjku, smijem se i gledam padaju na dno, u moju utrobu, u moju maternicu, u školjku, dva bisera. Oči su anđela tople kao oči moga oca, vjerujem u anđele, a glas medicinske sestre podsjeća na uspavanku moje bake.

U stvarnosti to je moj postupak potpomognute oplodnje, njegov svečani čin, transfer u poliklinici Cito u Splitu, anđeo je moj doktor, a ljudi u bijelom su dvije medicinske sestre i biolog.

Zatvorim oči, do mene iz vremena leptira, svečanosti ljeta dopire pjesma, to moja baka šapuće uspavanku za praunuče:

„Spavaj sine u zlaćanoj beši
beša ti se na moru kovala
kovale je četri kujundžije
jedan kuje, drugi pozlaćuje
treći meće alke na jabuke,
a četvrti alem kamen dragi
kod koga se vidi večerati
u po noći kao u po dana“.