Svako ima svoje novce. Ali se opet svi zajednički troše
Nit ga pitam koliko je zaradio, nit on mene. Bitno je da se svi troškovi podmire. Ako kome šta preostane za lični "crni fond", dobro jest. Ako ne, opet dobro. Sve dok se nije u minusu
On nema karticu, ja imam tri

On barata jednom od njih i (naravno) zna PIN, da može podići novce kad ja nisam tu (a često nisam).
Redovno me "izvjesti" kad podigne novac (iako to banka revnosno obavlja sms-om

)
Ne pravdam se nikome za svoje novce. Ako mislim da nešto treba, kupim. Koliko god da košta. Važi i obratno. Nikad nisam lagala (dobro, "
zaobilazila istinu"

) oko cijene nečega. Mrzi me lagati, jer onda moram pamtiti

a u krajnjoj liniji, cijena se uvijek može vrlo lako provjeriti, ako je nekome stalo da je dozna
Valjda sam s godinama postala teška na novčaniku (da ne kažem škrta), posebno na sebe. Pa se desi da začujem "kupi si ženo, otkad nisi sebi nešto kupila"
