Napisala sam odgovor, pa me izbacilo, i diskonektiralo
Sada ponavljam
Moj mlađi sin je prije cca godinu dana počeo mucati, odjednom. Imao je nepune dvije godine, ali je zaista dobro govorio i imao bogat rječnik. Vodili smo ga kod dječjeg neurologa, koji je bio nezainteresiran (komentirao je njegovu dob i rekao da je premali da bi mucao).
Ali, kad se dogodi (odjednom, iznenada) mucanje, to potrese cijelu obitelj. Valjda znam kako mi je dijete dotad govorilo (ne tepalo, ne sricalo, već tečno i lijepo govorilo), i valjda je jasno da mi je teško gledati kako je dijete svo jadno jer ne može izgovoriti riječ!
Razgovarali smo sa logopedom i psihologom, koji su nas savjetovali da "smirimo situaciju", da isključimo televizor, da što manje razgovaramo (jer mucanje nerijetko prijeđe u naviku!), da ne ispravljamo govor, da ne tražimo pojašnjenja i sl.
Naglasak je bio na tome da se mi smirimo, jer na dijete, koje se samo osjeća bespomoćno u takvoj (posve novoj) situaciji, prenosimo osjećaje straha, panike, zabrinutosti.
Ostala sam na bolovanju, puno smo izlazili u prirodu, puno smo se mazili, obraćali smo se djetetu smireno i jasno, i situacija se popravila, i kroz neko vrijeme je prestao mucati
Hvala Bogu, više se mucanje nije ponovilo.