malo je stvari koje me mogu istinski ispuniti, na žalost. Od kada smo u ovoj priči, imam osjećaj, da moj život stoji, da ne mogu naprijed dok ovaj segment u životu ne popunimo. Kao da sve prolazi mimo nas, jer jednostavno mi smo "zaglavili" u ovome. U zadnje vrijeme pokušavamo da živimo život, da MPO shvatimo kao nešto što ide uz život, a ne nešto što je osnovna svrha da bi se došlo do cilja. Moj suprug se jako dobro nosi sa svim ovim, međutim ja malo teže. Mislila sam da me ne tangira, ali tangira itekako. Uglavnom, mislim da sam pronašla mir u težnji da uspostavim red u svakodnevnom životu, konkretno, kada je u pitanju zdrava ishrana i gubljenje kilograma. Ispunjava me i to što muža kljukam kojekakvim vitaminčekima i čajevima jer su dobri ne samo zbog spermatogeneze nego i za sveukupno zdravlje. Volim da se družim s mojim prijateljicama i sa našim zajedničkim prijateljima, volim da putujemo, jer tada imam osjećaj da sam pobjegla od svega. Volim da šetam, jako puno. Prije to nisam činila ili sam činila jako rijetko i svodilo bi se na moje "trčanje", jer, za Boga, nisam imala vremena (kako je to smiješno). Volim da berem povrće iz plastenika. Eto, to je to, što se mene tiče.