MM-a su znali tapsati po ramenu dok sam bila trudna (s dvojkama) - u smislu "dooobar si posao odradio". Nisu ni znali kako je istina drugacija. Niti bi to trebali znati.
 |
|||
|
|
|||
MM-a su znali tapsati po ramenu dok sam bila trudna (s dvojkama) - u smislu "dooobar si posao odradio". Nisu ni znali kako je istina drugacija. Niti bi to trebali znati.
sanja-m, razumijem da svi imamo pravo na intimu. Ali tvoji postovi su me ponukali da se zapitam:
na koji bismo nacin mogli omoguciti svim onima koji zele biti anonimni i ostati anonimni, da ipak dignu glas i pokazu ostatku drustva da nisu nevidljivi, da postoje tamo gdje se nitko ne nada, da nismo 1% drustva nego 10-20%? Neka simbolicna i potpuno anonimna gesta, kao sto mi je ina33 jednom rekla, mala kap koja pomaze tkati ovaj slap. Nesto kao npr. poslati slicice glavice svog djeteta odostraga da se vidi samo kosa, od kojih bi se napravilo jedno drvo od tisucu glavica, ili neki mozaik, ili nesto... buncam, ali trebamo ukljuciti i tebe i druge poput tebe, jer zajedno smo jaci!
Ana i mamino zlato prvotno napisa
Ljubi svoje zlato u nase ime
I ja sam do nedvano razmišljala na isti način. U idealnim uvjetima, da nema problema s zakonima ni načinima liječenja, ne bi bilo potrebe pričati o tome. Ali sada treba.
Naravno razumijem da rodbinski odnosi i mjesto gdje živiš nekome može biti poblem. Meni srećom nije.
Pokušavam ovo reći tako da ne zvuči grubo ali mi ne ide: razmišljanje na način "ovo više nije naš problem, mi smo svoj riješili" po meni zbilja nije fer
Smatram da bi itekako trebali znati jer u protivnom, sto to znaci, skrivanje istine? Da se sramimo? Da radimo nesto lose? Nesto neprirodno?
Bas zbog skrivanja stigmatizira se najprirodnija stvar na svijetu - zacece (samo zato sto se to prirodno dogodilo u kontroliranim laboratorijskim uvjetima).
Uostalom, tko smatra da radim nesto lose i osudjuje me, nije mi na kraj pameti da odrzavam bilo kakve odnose s takvom osobom, dapace, ne zelim ga u svojoj blizini, cak i ako je rodbina u pitanju. Kad bih morala lagati o nacinu zaceca, zanijekala bih puno toga sto je dio mene, a na kraju, mozda za neke nevazno, ali meni jako bitno, rad clanica RODA-e koje se toliko trude da meni i ostalim curama i deckima omoguce toliko zeljeno roditeljstvo. Rado bih svima objasnila postupak MPO, a tko ne zeli slusati i shvatiti, bye-bye. Koliko bi samo Rodicama bilo lakse izboriti se protiv ovog zakona da nas je vise spremno priznati i prosiriti istinu i informacije o MPO. Ako vec ne zbog altruizma, onda bar iz sebicnih pobuda ustrajte, jer nikad ne znate da li ce vam (opet) trebati MPO, ako ne vama, onda bliznjima, mozda bas vasoj djecici.
Kao sto ne razumijem one koji osudjuju MPO, ne razumijem ni one koji se skrivaju.
Eto, izlazem se nozevima
Nata_lija
X
Uostalom, zašto bi se trebalo sramiti začeća u nekoj klinici, a u isto vrijeme ne sramiti začeća na zadnjem sicu nekog auta :?
Mene ovopodsjeća na ono kad cura kaže svojoj trudnoj prijateljici "Aaaaa, sad će svi znat da si se j....a!" (ovo je šala iz stvarnog života)
ak mene pitate, ne bi se trebali medjusobno napadati. Razliciti ljudi imaju razlicite pragove intimnosti, tolerancije na ogovaranje, drugacije sredine iz kojih poticu itd itd. U idealnom svijetu bi bilo tako kako kazete, ali mi ne zivimo u idealnom svijetu, i mi svi bi trebali to uvijek imati na umu.
Mislim da bi se umjesto toga trebali koncentrirati da nadjemo neki nacin da ukljucimo i sanju-m i NJM, a koji bi njima bio prihvatljiv. Jer treba nam svaki glas, a najvise oni anonimni, jer oni su i najbrojniji.
Recimo u mojoj daljoj familiji ima stvarno puno slucajeva neplodnosti i ja sam se potrudila da ih obavijestim o protestima i bila sam neugodno iznanedjena kad sam skuzila da ih se to ne tice. Npr, rodjaci mojih rodjaka su imali mumps kao mali (dva brata), oba imali probleme; moja sestricna izgleda ima problema sa sekundarnom neplodnosti i ima preko 35 ali jos nije niti posla na pretrage, a sigurno vec pokusavaju bar dvije godine; mamina sestricna je iz Zagorja jos u ono vrijeme dugo godina hodala po postupcima u ZG; i ja i MM kao valjda najgori slucaj. Ali oni se ne bi pojavili na protestu ni pod razno, da se vidi njih ili njihovu djecu, da budu stigmatizirani. Ali sigurno postoji nacin da se i njih motivira da daju svoj glas i doprinos na neki nacin, samo ja ne vidim sto bi to bilo - dovoljno jednostavno i anonimno.
Zato sanja-m, ako ovo citas, eto mogla bi nam pomoci kad bi smislila neki nacin da se i ti i TM aktivirate na neki vama prihvatljiv nacin...
Koliko god da mi je teško prihvatiti, da, Pino je u pravu..
Pino..
x
Točno tako, ali...x
Kad sam u ciklusu prije ove trudnoće imala biokemijsku bila sam poprilično utučena. Nije da nam je bila nikakva velika preša za drugu bebu, ali opet... I odem u butigu, a žena na kasi kojoj ni ime ne znam, priča kako svi naši prijatelji čekaju drugo i naravno "a što vi čekate" :shock: (a M. ima tek 1,5 godinu!!!). Ja, onako nikakva i još tužna i ljuta radi biokemijske joj odvratim "a zašto vi niste završili 4. srednje, što čekate". I ispadnem kučka bezobrazna.
Pa što je intimnije pravljenje djece ili školovanje?
slažem se s pinom
malo se osjećam čudno i nisam sigurna imam li pravo izreći nešto vezano uz ovu temu, s obzirom da je moje dijete začeto prirodnim putem...
osim nekoliko cura s Rodinog podforuma Prije začeća, ne poznajem nikog tko je prošao ili prolazi kroz MPO. nitko iz moje okoline, bilo da se radi o rodbini ili prijateljima, mi nije otvoreno rekao da se bori za svoje dijete.
dakle, ja ne samo da osobno nemam iskustva s tim, nego nemam ni bliskih osoba (a da su mi one o tom govorile... dijelile sa mnom to iskustvo, na bilo koji način)
bez obzira na to, kao osoba, građanka, mama, sestra i kćer,
cijelim svojim bićem sam uz vas u borbi koja predstoji, protiv novoizglasanog zakona i svih budućih eventualnih problema na koje bi mogli naići
nisam i ne mogu nikako ostati ravnodušna prema činjenici da će ovo što se sada dogodilo onemogućiti roditeljstvo ljudima koji godinama čekaju svoje dijete
i, mada inače i nisam nešto posebno aktivan član zajednice (osim na izborimanjih ne propuštam) u ovom ne mogu ostati pasivna
jednako je i s MD-om
zato smo i bili na prosvjedu s Gitom
i nismo bili jedini
ovo sam napisala da pokažem da ima i nas koji "nemamo veze s tim" (naravno, svi imamo veze) ali osjećamo potrebu da sudjelujemo
oprostite što sam odužila...
Macka divno je čuti ljude kojima je stalo, iako osobno nemaju problem o kome se radi.
Ali, svi smo mi na neki način uključeni.
I nismo. MM i ja smo odavno odustali od liječenja u Hrvatskoj i naše dijete nije začeto ovdje, ako budemo ponovno išli na IVF to neće biti u Hrvatskoj - mogli bismo reći da nam nije bitno kakv će biti zakon.
Ali ovo se tiče svih nas. Možda će u budućnosti netko od naših prijatelja, rođeke, djece i unuka imati problema sa začećem. Čak i ako tako ne bude, ako svi koji su nam najbliži ne budu direktno vezani uz Zakon o MPO, ako se on promijeni to će značiti da ćemo živjeti u zemlji s boljim zakonom. U boljoj zemlji, za jedan mali/veliki korak.
Mislim da bi svijet bio bolji da ljudi imaju više sluha za probleme koji nisu trenutno njihovi.
Tocno, svatko to dozivljava i prozivljava drukcije.
No, jedno je sigurno: trebamo biti pozitivan primjer, umjesto da idemo linijom manjeg otpora i skrivamo se, dajuci na taj nacin za pravo budalama (jer onaj tko osudjuje zenu zbog MPO i stigmatizira dijete za mene nije nista do velika budala!). Neznanje samo po sebi nije zlocin, jer ne mozemo imati bas svo znanje ovog svijeta, ali je veliki zlocin ne informirati se, a donositi odluke i pametovati na temelju "vlastitog promisljanja", umjesto na temelju znanstvenih cinjenica. I osudjivati jos k tome. To ne toleriram ni u kom slucaju, nikome.
Vidimo i sami kamo nas je dovela neinformiranost, povladjivanje, guranje u guzicu, zna se cije i kome.
Klara,
Ja dolazim iz male sredine, uspjela sam dobiti djecu upravo zbog MPO, ali ne pada mi napamet skrivati se, ne govoriti o tome i stvarno u svojoj okolini nisam naisla na nikoga tko bi se tome cudio, osudjivao, vjerojatno nitko nije na glas nista rekao....svecenik ih je normalno krstio, nasa casna sestra ih smatra jednakim ko i svako drugo dijete, nemam se cega sramiti, naprotiv ponosna sam i na sav glas vicem da su oni IVF bebe.
Onome kome se to ne svidja nemora se samnom druziti, nemora samnom razgovarati, nemora uopce mi se pribliziti. Bitno mi je misljenje ljudi do kojih je meni stalo, a stvarno su svi bili na mojoj strani i bili mi podrska u mojoj borbi. Ovim ostalim ljudima, koji misle da su oni neka drugacija djeca, mogu samo dokazati da se varaju i da nisu u pravu i zato treba javno reci, govoriti o tome i na svom primjeru pokazati da se ne razlikuju od drugih, jer kako ce se inace predrasude i razbiti ako cemo se skrivati.
JA SAM MAMA IVF BEBA I TOGA SE NE SRAMIM!!!!
Ono što ja, zapravo, mislim, je da nešto što bi se moglo percipirati kao prozivka neproduktivna i odbijajuća kao način regrutiranja ljudi za bilo kakvu podršku, neka se nitko ne naljuti, iako je koji put teško nesudjelovanje shvatiti neosobno (ako mogu ja, zašto ne možeš ti i sl.). Mislim da je produktivnije da se ljudi uključe na njima prihvatljiv način, tj. da im treba biti u tome svojevrsna blaga doula i pomoći im u tranziciji i osnaživanju, a ne onaj s prstom kao s onog američkog plakata - you're country needs you. Možda sam u iluziji, ne znam... To je ono kako ja to osjećam u svojim kostima.
your country, ne ovo što sam napisala
nismo svi isti nekima je teško govoriti o svojim problemima i borbi dok drugi bez frke otvoreno govore,meni nikada nije bio problem govoriti za razliku od mm koji je to želio zadržati za sebe trebalo je vremena da prihvati cijelu situaciju,puno je faktora zašto se netko odlučuje na sudjelovanje ili nesudjelovanje, meni je osobno bilo glupo prijavljivati se kad sam znala da neču moči učiniti puno,podjeliti letke i objašnjavanje ljudima oko sebe u čemu je problem ovog zakona smatrala sam kao logičan korak obzirom da sam upučena više od onih koji nisu u tim vodama,tako da vjerujem da ima puno ljudi koji možda na isti način sudjeluju ali se ne prijavljuju,ja sam se na kraju prijavila i najviše što mogu napraviti je slati mejlove, ostavljati komentare ispod raznih tekstova i dalje objašnjavati i pričati o tome i iako moj doprinos nije velik nekako se bolje osiječam kad pomislim da sam bar jednoj osobi uspijela približiti i objasniti problematiku
Tu si u pravu, napad nikad ne moze biti produktivan.
Zelim dati poticaj ljudima da se izbore za sebe i da se ne ravnaju prema misljenjima zlobnih i neinformiranih ljudi, vec prema vlastitim standardima koji su, ocito, puno drukciji.
Zgrozila sam se citajuci o predrasudama koje ljudi imaju, narocito nad izjavama da su djeca dobivema MPO "kao pravi" i da su "nekako plasticni".
...osobno ... imala sam ludu sreću da sa prvom trudnoćom ipak nisam dogurala do MPO ali evo primjera iz bliže okolice (živim u malom mjestu):
- susjedi, bezbroj MPO, usvojili sina
- poznanici, 2 starija para, usvojili sina (pretpostavljam, nakon što su sve druge opcije otpale)
- prijateljica - dugo pokušavala, očajavala i zamalo završila na MPO (jako mlada, u dugoj vezi, braku.... sve školski)... i ipak spontano zanijela.
- gđa. na porti, obična žena bez neke škole, prije 20 god i kusur uspješna MPO u Sloveniji, danas je baka :D
Jednostavno, o tome treba više govoriti, mnogo ljudi ima a ipak malo se zna
Na pitanje A što vi čekate moj odgovor je : čekamo jesen i transfer naših prekrasnih eskimića
Ja isto živim u maloj sredini i ne sramim se svoje MPO borbe, dapače sve koji vole i žele učiti o MPO postupcima ja im sa velikom voljom i željom govorim o tome. No s druge strane moj suprug je jako pogođen tim razgovorima, jer u malim sredinama svatko (i dobročudni i zločudni) naš problem komentira na način da mi kaže: promijeni ti pijetla i ništa od medicinske pomoći ti neće trebati :shock: . Zamislite kako je mom suprugu kad to čuje, i zbog toga je nepovjerljiv prema svima.
A i dogodilo nam se da neki ljudi s kojima nismo u prisnim odnosima, a imaju malu djecu, da nam se "slikaju" pred nosom sa nevinom dječicom i izigravaju brižne roditelje i stavljaju nama sol na ranu (premda u svoja četiri zida nisu takvi).
Tako da razumijem sve koji se ne žele izlagati javnosti i poštujem njihovu odluku, zato imaju nas koji ćemo zbog njih biti još glasniji.
Baš čitam knjigu Mirjane Krizmanić i sviđa mi se ovaj dio s podnaslovom "A što bi na to rekli ljudi"
"Ugađanje većini i oponašanje većine nekome može značiti duševni mir ili iznimno životno zadovoljstvo. Ima mnogo ljudi koji se ničega toliko ne plaše kao onoga "što će reći ljudi" ili što bi ljudi mogli misliti o njima. To može biti posljedica onoga što su naučili gledajući i slušajući svoje roditelje, ali i želje da se ne razmišlja o svojim postupcima ili odlukama, već se ti postupci u svakoj situaciji odmjeravaju prema tome "što bi rekli ljudi".
Takvo životno stajalište pojednostavljuje život i zahtjeva od pojedinca manje napora i promišljanja, ali ga i opterećuje strahom od svakoga neuobičajenoga ili uobičajenog koraka. Ta jednostavnost življenja plaća se mnogim zatvorenim vratima koja nećemo otvoriti jer se "to ne radi", jer bi se drugi čudili, zgražavali, osuđivali ili pitali što to s nama nije u redu.
Kad je nekome najvažnije od svega "što bi rekli ljudi", tada ta osoba doduše katkad i trpi, ali je ipak zadovoljna- jer ljudi, eto nemaju što reći. Kad međutim, trpi i pati i želi izići iz neke situacije, ali strepi od reakcija drugih ljudi, tada bi trebala znati kako ljudi o bilo kome govore najviše dva, tri dana, uz kavu, pri slučajnom susretima na ulici, ali da se iskreno i s nekim posebnim interesom uopće ne bave drugim ljudima i njihovim životom. Ta briga o tome što bi "svijet rekao", samo je obmana ljudi koji žive ili žele živjeti po mjerilima svoje okoline, oslobođeni donošenja odluka i razmišljanja o svojim posupcima."
Ja sam isto odgajana u maloj sredini i jako mi je poznata ta uzrečica "A što će reći ljudi".
Nisam ni ja u početku govorila o našim problemima kada bi nas netko upitao "Što vi čekate" a sada odgovorim istinu pa bar neće nagađati što to s nama nije uredu.
pak, vidis, mozda se to tebi ne cini puno, ali kad bi svi mi tako razmisljali - dijelili letke, pricali s okolinom, ostavljali komentare na tekstove, sudjelovali u raspravi na drugim forumima - svih ovih 250 ljudi na ovom podforumu - pa gdje bi nam bio kraj??? Culi bi se kao tisuce! Recimo da ZG ima 10 quartova, i da recimo stampamo neke naljepnice i da samo 20-tak ljudi ide pokeljiti naljepnice po svom kvartu (2 covjeka po kvartu), znaci nekih mozda 2-3 sata posla (pgotovo ak imate bicikl), cijeli ZG bi bio obljepljen. I eto ti medijske kampanje.
Mislim, pogledajte Antuna Lisca, svi znamo za njega, a jedan je covjek, kakvu bi tek mi imali snagu da se svi angaziramo... To je bas ono sto bi trebalo - puno malih ruku koje rade slozno skupa.
pino tebi treba stvarno dići spomenik,usporedno s tobom meni se stvarno čini da činim jako malo imaš moj
ne znam da li će biti i dalje ovdje odgovora, ali htjela sam ispričati da nisam imala skrivati svoju neplodnost od svoje okoline, smatrala sam da je to bolest ko i svaka druga, ljudi koji me vole prihvaćaju to normalno i podržavaju me, ali na poslu sam nekim kolegama i kolegicama prestala pričati što prolazim svaki mjesec jer sam shvatila da postoji primitivizam koji smatra da je neplodnost sramota, bio je i komentar: na godišnjem je jer ovulira, čeka da joj pukne folikul...i dalje mislim da je neplodnost bolest ko i svaka druga, ali biram ljude s kojima ću o tome razgovarati..
Ne mogu vjerovati da se itko sprda s takvim primjedbama i to još kolegice, žalosno koliko su jadne...
Ne znam zašto je ta bolest toliko podložna takvim komentarima, samo zato što su oni uspjeli prirodnim putem, a mi ne misle da nam to mogu nabijati na nos :?
Mene je neki dan isto pitala prijateljica koju nisam vidjela duže vrijeme jer živi vani i ima dvoje dječice, "Što mi čekamo?" Znala sam da jedva čeka da ispita malo.
Pa sam joj odgovorila "Tko kaže da mi čekamo?"
Bila je malo zbunjena pa me pitala pa zašto onda nemamo djece i onda kad sam joj počela objašnjavati zašto i kad je vidjela koliko me ta tema dira i da smo već prošli niz doktora i klinika, predložila je da promjenimo temu jer nije znala više što bi rekla. Nekad im je najbolje začepiti usta golom istinom, kad uđemo u srž problema požale što su uopće pitali!
Osobno me stvarno briga što ce drugi reci : Stalo mi je do misljenja samo onih ljudi koji ce plakati zajedno sa mnom kad mi bude tesko, a to je par najblizih prijatelja i neki članovi obitelji, ostali su nebitni.
Po prirodi sam otvorena i pricat cu i objasnjavati o onome sto mi je bitno kome god treba, ali?
MOj dragi nije takav i ne voli i inace pricati s nikim o nekim privatnim i intimnim stvarima, ni s obitelji i najbližim prijateljima. Za nas problem s plodnosti nije rekao nikome zivome, ja sam pricala s njegovom mamom jer je i onako ona nesto naslutila.
Ipak je bio na prosvjedu, iako mu je bilo bed.
Sad kad smo se odlucili predati molbu za posvojenje ionako ce svi saznati pa cu onda poceti ja jos vise svima objasnjavati i educirati.
Razumijem sve kojima je teško pricati o tome, ali se može i anonimno pisati komentare po internetu, čak i dati intervju anonimno novinama.
Mislim da treba pokušati educirati našu, još uvijek, primitivnu zajednicu jer neki ne znaju da postoji neplodnost, uzimaju svoju lako začetu djecu zdravo za gotovo i jednostavno ne shvaćaju da neću zatrudnjeti slijedeći mjesec kako oni govore. Takvima govorim da je neplodnost moja dijagnoza i bolest koju liječim, ali shvatila sam da ima i zlobnih i onih koji to ne mogu shvatiti i od takvih se distanciram. Izgleda da je u našem društvu neplodnost sramota kao i duševne bolesti, ne misle da se to može dogoditi svima nama, a ne drugima i zbog toga mislim da se ne treba šutjeti.
meni su najgori oni koji misle da je neplodnost božja kazna!na to sam jako, jako osjetljiva!
Draga, ako postoji nešto što se zove božja kazna, ljudi koji su u stanju tako nešto reći trebali bi stvarno biti u strahu
Kao mlađa do neke 24-25 godine nisam željela biti mama, i mislila sam si "neš ti neplodnost, ima gorih stvari..." i bila sam uvjerena da ako sam neplodna tim bolje, neću se morat gnjavit s djecom...
Sve do prije par godina kad smo poželili bebu i kad nam se život okrenuo naopačke i postao nekakva tragična prića ko iz filmova, nisam razmišljala previše koliko je zapravo bolno saznanje da ne možeš imati dijete. I sad kad sam tu, imam prijatelje koji se bore s neplodnošču, čitam vas na forumu, i sama sam iskusila bol i žudnju za bebom iako drugačije vrste...zaista mogu reč da je neplodnost sigurno jedna od najtežih i najtužnijih stvari s kojom se par mora suočiti. Mogu samo zamislit kako bih se osjećala da mi netko reće: postoji ljek za tvoju bol, ali ti ga ne dam!
Čista besčutnost...nek se srame...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom