Kada se koriste stanice majmunskih bubrega, razmjena genetskog materijala koja se događa prisiljava ljudske viruse da postanu malo «majmunskiji», navodno zato da ne bi mogli izazvati bolest pune snage – što ne djeluje uvijek. U tom procesu izvorni majmunski virusi postaju malo «ljudskiji», što im daje veću kompatibilnost s ljudskim stanicama. To je mogao biti slučaj sa zloglasnim Epstein-Barrovim virusom, kojeg zovu «ljudskim» - iako mnogi znanstvenici vjeruju da je potekao od majmuna, inficirao ljude preko kontaminiranih cjepiva u mutiranom obliku, i onda postao povezan sa sindromom kroničnog umora i drugim bolestima. S druge strane, barijera između vrsta slabija je prema majmunima nego prema drugim životinjama, što nam daje slabiju zaštitu od njihovih patogenih organizama. Biološke opasnosti od majmunskih virusa dobro su poznate u određenim znanstvenim krugovima, ali šira javnost malo zna o tome.
Tijekom svojih istraživanja proučavala sam temu rekombinantne virologije: kombiniranja različitih virusa u nove sojeve, obično s opasnijim osobinama od «roditeljskih» virusa, od strane ljudi u bijelim kutama koji se igraju Boga. Rekombinacijski događaji mogu se pod određenim okolnostima dogoditi i u prirodi, posebno kad im u tome pomogne loša znanost. Na primjer, otkriveno je da majmunski virus zvan SV-40 (nakon što je postao 40. virus pronađen u tkivima majmuna) posjeduje jedinstvena svojstva. Taj «goli virus» može prodrijeti u bilo koju vrstu stanice bez problema «barijere između vrsta», i omogućuje različitim virusima da se prikače na njega i «ujašu» u genetski materijal stanice, gdje mogu preuzeti «mašineriju» i sami umnažati nove rekombinirane viruse. Otkriće tog virusa dovelo je do nastanka područja rekombinantne virologije, s mnogim strašnim posljedicama. SV-40 postao je dobro dokumentiran ali nepubliciran kontaminant u cjepivima protiv dječje paralize (proizvedenim iz staničnih kultura majmunskih bubrega) koji je od 1955. do 1963. ubrizgan u 95 milijuna primatelja koji o tome nisu znali ništa.
Prva službena tvrdnja bila je da SV-40 virusi «nemaju nikakvog značaja za sigurnost ili djelotvornost cjepiva protiv dječje paralize»; ali kad je virus prvi put nakon njegovog otkrića testiran na zamorcima, životinje su dobile tumore žlijezda slinovnica i simptome imunodeficijencije. Analogni organ kod ljudi je gušterača. Smrtonosni rak gušterače od tog je vremena dostigao epidemijsku raširenost. SV-40 sada se povezuje s brojnim vrstama raka, uključujući ljudske mezoteliome, osteosarkome, tumore na mozgu, ependimome, tumore koroidnog pleksusa i druge. Te iste kulture majmunskih stanica, korištene u dobivanju cjepiva, sadržavale su druge viruse, poput SIV-a (virus majmunske imunodeficijencije), koji ima važnu ulogu u strukturi jednog drugog rekombinantnog virusa koji poznajemo kao HIV.
Nema javnosti ponuđenih dokaza da je HIV nastao prirodnom rekombinacijom, ali sofisticiranost tog virusa i neki dokumentirani vladini zahtjevi za stvaranje sličnog biološkog oružja sugeriraju suprotno. Međutim, jedna studija izrađena na zahtjev Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) a kasnije zataškana, u kojoj se afrički AIDS povezuje s WHO-ovim kampanjama cijepljenja protiv boginja, dječje paralize i drugih bolesti, teoretizirala je da su virusna cjepiva «aktivirala» dormantne viruse, tako da je to mogućnost koja potkrepljuje prirodnu rekombinaciju – osim ako HIV nije bio namjerno dodan u određena cjepiva.