Hej drage moje prijateljice...evo da "krstim" ovaj br.2
Danas neki jako težak dan u mene. Omacila mi se moja Cici, i mačići predivni...a kad sam je vidila kako ih liže i pazi i ne odvaja se od njih, srce mi se raspuklo...ja bi isto rado tako mazila i pazila svoje bebe...
Na mm sam se istresla, on koji se stalno ufa u Boga...nekakva me ljutnja danas uhvatila i ne znam se ni sama postavit. Ako se naljutim na Boga oće li mi uzet i ovu mrvu?! Najradije bi mu svašta izgovorila, pa umjesto njemu izgovorim mužu...a on se jadan rasplakao.
Kako vi stojite s Bogom? Iskreno vas pitam, jer ja ni sama ne znam. Nikad više nisam razmišljala o Bogu nego zadnjih mjeseci.
Pored svega, kužim da ni moja svekrva ni moja sestra, nitko baš ne želi pričat o ovoj novoj trudnoći i malenoj mrvici. Ja odem na pregled, sve bude super, i kad im rečem, one hladnokrvo odgovore: Ajde dobro...i odma skreću s teme...imam osjećaj da samnom nešto nije u redu pa nitko baš ne vjeruje da ću uspjet izgurat do 9 mjeseca...osjetim se tako krivom, kao da sam ja kriva za sve...nešto nije u redu samnom!
Ma sva sam iznebulozena...što dalje ide trudnoća to me hvata veči strah, stalno mislim na moje bebice, zašto se sve to moralo dogodit. A onda kad mi mm reče da su s Bogom i da će sve nekad imat smisla, POBJESNIM! Kako im igdje može bit bolje nego samnom???
A eto, nije me ima več par tjedana čapila kriza, pa sad nadoknađujem...znam da me vi kužite
