PRAVI prijatelji

[cappy]

Čitajući vaše postove, prvo mi na pamet padne najbolja prijateljica još iz srednje škole, kasnije smo se malo razišle( fizički- ona na faks , ja na posao, ona slobodna- ja udata ) i rijetko viđale, no ipak sam ju smatrala najbliskijom osobom ikada. Nekoliko mjeseci nakon što sam rodila D. najavila je dolazak k meni , bila sam presretna.Uz poklone za njega i prekrasno popodne , ponudila mi je i policu životnog osiguranja firme u kojoj je trenutno radila.Naravno da sam sve potpisala ( kasnije i dobro popušila, ali to je već druga tema ...).Nakon toga se više nismo vidjele , mislim niti čule.Zadnji put kad sam ju nazvala , javio se pretpostavljam njen muž i nekako ljuto i bez pozdrava odgovorio da je nema.Više ju nisam zvala, niti ona mene.Prošlo je više od tri godine...Kad je se sjetim, pri srcu još uvijek osjećam neku toplinu i želju da ju čujem, vidim.Nisam ogorčena zbog osiguranja, jer vjerujem da me nije htjela zaribati. Ne znam da li je sve to razlog što poslije nje za nikoga ne mogu reći da mi je "najbolja" prijateljica, jer je ona to bila.Oprostite što sam razvukla, ali morala sam...

[donna]

ja se svaki dan razočaram jednim novim čovjekom

[bebeto]

Imam dosta poznanika ali samo jednu pravu prijateljicu. Ona je bila uz mene u mojim najsretnijim trenucima; na porodu sa mojom V, kuma na mome vjencanju ali i potpora u najtezim - kad sam izgubila svoje bebice. Upoznale smo se u srednjoj skoli i iako nas dijele milje ona je za mene Bozji blagoslov i svima vam zelim jednu takvu prijateljicu !

[višnja]

Ja uopće ne mogu reći da imam najbolju prijateljicu, niti sam je ikad i imala...i to zato što još uvijek nisam ( a izgleda i da neću ) upoznala osobu čija su poimanja pravog prijateljstva ista kao moja. Drugim riječima, osobu u koju imam bezgranično povjerenje, s kojom ne moram glumatati i prenemagati se, kojoj mogu reći sve, bez straha da će to procuriti dalje, osobu na koju se mogu u svaka doba osloniti...(naravno,podrazumijeva se sve navedeno i s moje strane). Bilo je tu,sporadično, nekih prijateljstava,ali nijedno me nije potpuno ispunilo. Postoje i sad u mom životu neke bliske osobe, ali nekako shvatim vremenom da su u biti jako sebične i da ja u svemu tome više dajem nego što primam. Kod mene je zato situacija ovakva: moji najbolji prijatelji su moja obitelj i mimo toga i ne tragam više, a sve ostalo su mi poznanici i dragi ljudi.

Ovo moram potpisati!

[višnja]

Ja sebe ne smatram savršenom niti tražim nekog univerzalnog prijatelja - jednostavno dosad u svom životu nisam upoznala osobu za koju bih mogla reći da mi je pravi prijatelj/ica. U svako to prijateljstvo sam itekako ulagala,ali sam eto na kraju i izvlačila deblji kraj...Smatram se tolerantnom,otvorenom za sve novo, nudim se za pomoć i kad se to ne traži od mene, ali i vidim kako to s vremenom ljudi počinju iskorištavati. Naravno, da ne bi bilo zabune, imam oko sebe dovoljno ljudi ( jaaako različitih ) sa kojima se družim i dragi su mi, ali prijatelja - ne.

Ovo također potpisujem, to mi se stalno događa

[maria elena 1984]

draga annie,
tvoja priča me toliko podsjeća na moju.moja kuma,najbolja i najveća prijatelijca iz djetinjstva,osoba s kojom sam djelila dobro i zlo,osoba za koju sam bila sigurna da je kao moje drugo ja,i sad 3 godine nakon svega kada se sjetim nameće mi se neko podsvjesno pitanje-ali,zašto?
jednostavno nemam odgovora.Moja nekadašnja najbolja prijateljica jednostavno prođe na ulici kraj mene i okrene glavu zbog samo jednog nesporazuma trivijalnog(u kojem je opet ona inicirala konflikt) postala je kao druga osoba.žalila sam dugo za tim prijateljstvom koje je očito bila utopija i danas mi je žao kad se sjetim svih mojih ideala i nemalih ustupaka i žrtvovanja upravo za nju a ista me danas "ne poznaje".Ostane gorak okus čovjeku ali ja mislim da netreba gubit vjeru,ni u ljude ni u odnose.Ne volim generalizacije i svođenje svega pod zajednički nazivnik jer nitko nije idealan i svaki čovjek je jedan zaseban kompleks mana vrlina propusta različitih karakternih odlika proizvod drugačije genetske strukture i sredine koja ga iblikuje.Puno puta sam procjenila pravilno,ponekad pogrešno,uopće se ne grizem,učimo padamo i dižemo se dok smo živi i zato mislim da ljudima,uz dozu racija i nužne distance treba pružati prilike

[Nice]

Čitajući sve ove postove došla sam do spoznaje da je moj najbolji prijatelj i najbolja prijateljica moj muž .
Osim što nam je poimanje prijateljstva (i svega ostaloga) isto, on je jedina osoba u koju imam bezgranično povjerenje i sigurnost.
Sve ostalo je nestalno...

[annie84]

draga annie,
tvoja priča me toliko podsjeća na moju.moja kuma,najbolja i najveća prijatelijca iz djetinjstva,osoba s kojom sam djelila dobro i zlo,osoba za koju sam bila sigurna da je kao moje drugo ja,i sad 3 godine nakon svega kada se sjetim nameće mi se neko podsvjesno pitanje-ali,zašto?
jednostavno nemam odgovora.Moja nekadašnja najbolja prijateljica jednostavno prođe na ulici kraj mene i okrene glavu zbog samo jednog nesporazuma trivijalnog(u kojem je opet ona inicirala konflikt) postala je kao druga osoba.žalila sam dugo za tim prijateljstvom koje je očito bila utopija i danas mi je žao kad se sjetim svih mojih ideala i nemalih ustupaka i žrtvovanja upravo za nju a ista me danas "ne poznaje".Ostane gorak okus čovjeku ali ja mislim da netreba gubit vjeru,ni u ljude ni u odnose.Ne volim generalizacije i svođenje svega pod zajednički nazivnik jer nitko nije idealan i svaki čovjek je jedan zaseban kompleks mana vrlina propusta različitih karakternih odlika proizvod drugačije genetske strukture i sredine koja ga iblikuje.Puno puta sam procjenila pravilno,ponekad pogrešno,uopće se ne grizem,učimo padamo i dižemo se dok smo živi i zato mislim da ljudima,uz dozu racija i nužne distance treba pružati prilike

Ja sam dosla do zakljucka da nikad ne mozes znati kad ce ti netko zabiti noz ili motornu pilu u ledja. Zato se i zove noz u ledja. Mogu sada o tome promisljati godinu dana ili prihvatiti da u tom trenutku nisam znala kakva je i pokusati vjerovati drugim ljudima koji se nalaze u mom zivotu i koji ce, nadam se, ostati u njemu.

Ali, takodjer sam se uvjerila da za neke za koje sam smatrala da su mi poznanici da su vise uskocili i bili uz mene nego oni za koje bi ja bila dala ruku u vatru. Dakle, nikad ne znas. Zivi bili pa vidjeli. Nazalost, nikako da shvatim zasto se prijateljstva prekidaju zbog jedne svadje, pitam se jesmo li postali takvi da cijenimo samo jednaka misljenja i jednom kad kazes nesto kontra odmah dobijes jezikovu juhu i sto uvreda na svoj racun i shvatis: pa hej, zasto si se uopce druzio/la sa mnom ako imas takvo misljenje?

Dakle, ne znam vise sto da mislim, no potrudit cu se da ovo lose iskustvo iz ove godine ne unisti moju vjeru u ljude.

[stellita]

pravi prijatelj? kada ga ili nju nazovem u 3 ujutro i kažem da mi nešto hitno treba pomoći a taj se prijatelj stvori što brže može da mi pomogne....
pravo prijateljstvo mora se njegovati kao i sve u životu
i da...razočaranja su uvijek moguća...ipak svi smo mi ljudi

[domy]

Ja za sada imam dvije najbolje prijateljice.
Jedna mi je još iz vrtića a druga iz srednje škole i još uvijek smo u super odnosima i moram priznati da se još nisam nikad baš nešto previše razočarala u njima.
Bilo je par nekih sitnica ali to nije ništa bitno i nadam se da će tako i ostati.

[abonjeko]

nažalost, zbog čestog seljenja i mijenjanja gradova ja sam svoje najbolje prijatelje nekako "izgubila u prijevodu"!!!!

Danas ih nemam, iako imam puno poznanika....no njihova kvaliteta varira i neizmjerno mi je žao što sam u tim nekim ključnim situacijama sama....

A inače, volim ljude i nevjerojatno mnogo ulažem u odnose.... odlazim svake godine posjećivati svoje nekadašnje prijateljice, često ih zovem i pišem im.... nije mi bitno koliko dobivam nazad (ponekada me moje ulaganje zna ugodno iznenaditi, no to su rijetki momenti), sve dok dajem...jer, davanje me ispunjava!!!!

[annie84]

A inače, volim ljude i nevjerojatno mnogo ulažem u odnose.... odlazim svake godine posjećivati svoje nekadašnje prijateljice, često ih zovem i pišem im.... nije mi bitno koliko dobivam nazad (ponekada me moje ulaganje zna ugodno iznenaditi, no to su rijetki momenti), sve dok dajem...jer, davanje me ispunjava!!!!

veliki X na ovo, pogotovo sad kad sam se odselila u drugi grad (i državu )...

[maria elena 1984]

netko gore je napisao kako nikad neznaš hoćeš li ( i kada) dobiti nož u leđa.u prijateljstvu,u ljubavi,na poslu..nekako se ta neizvjesnost uvukla u sve pore postojanja.

sjećam se jedne ljudske ispovjesti koja me silno dirnula,i dan danas ne razumijem takve i slične stvari,svjesna sam da se mogu desiti svima,ali zašto??
tada sam bila brucošica,pisali smo nekakve male znanstvene radove svatko je trebao istraživati neko područje i imali smo redovite konzultacije s određenim profesorima.i tako na jednom takvom dogovoru,profesorica je odjednom počela:izgledam li ja vama,kolegice,kao nesretna žena?jer,znate,ja sam jedna nesretna,ostavljena i na koncu svega sada i bolesna žena.zamislite,nakon 33 godine ljubavi i 29 godina braka,moj voljeni suprug,otac moje djece,djed moje unučice...ostavio me,zatražio razvod!A znate zašto?jer me nevoli više.
I tako šutjela sam i slušala njezinu monodramu o samoći,depresiji,utapanju iste u hrani,priču o nepravdi životnoj,sa intervalima punim čežnje i petrarkističkih opisa pejzaža i zajedničkih trenutaka od banalne kave u kavani nekog europskog grada preko umjetnina koje su zajedno kolekcionirali do rođenja djece,unuke...
Trajao je taj razgovor...
Nakon svega i sama sam pod dojmom te,danas,ne toliko neobične priče i njenog epiloga zaista se,s pravom čovjek može zapitati;u koga možemo biti sigurni?Postoji li način da ijedan odnos (p)ostane dovoljno dubok i na dovoljno jakim temeljima da ga nemilosrdne okolnosti vremena u kojem živimo nemogu modificirati?Je li zaista sve relativno?I toliko prolazno?


Oprostite na dužini,filozof u meni se probudio