Čitajući vaše postove, prvo mi na pamet padne najbolja prijateljica još iz srednje škole, kasnije smo se malo razišle( fizički- ona na faks , ja na posao, ona slobodna- ja udata ) i rijetko viđale, no ipak sam ju smatrala najbliskijom osobom ikada. Nekoliko mjeseci nakon što sam rodila D. najavila je dolazak k meni , bila sam presretna.Uz poklone za njega i prekrasno popodne , ponudila mi je i policu životnog osiguranja firme u kojoj je trenutno radila.Naravno da sam sve potpisala ( kasnije i dobro popušila, ali to je već druga tema ...).Nakon toga se više nismo vidjele , mislim niti čule.Zadnji put kad sam ju nazvala , javio se pretpostavljam njen muž i nekako ljuto i bez pozdrava odgovorio da je nema.Više ju nisam zvala, niti ona mene.Prošlo je više od tri godine...Kad je se sjetim, pri srcu još uvijek osjećam neku toplinu i želju da ju čujem, vidim.Nisam ogorčena zbog osiguranja, jer vjerujem da me nije htjela zaribati. Ne znam da li je sve to razlog što poslije nje za nikoga ne mogu reći da mi je "najbolja" prijateljica, jer je ona to bila.Oprostite što sam razvukla, ali morala sam...