netko gore je napisao kako nikad neznaš hoćeš li ( i kada) dobiti nož u leđa.u prijateljstvu,u ljubavi,na poslu..nekako se ta neizvjesnost uvukla u sve pore postojanja.

sjećam se jedne ljudske ispovjesti koja me silno dirnula,i dan danas ne razumijem takve i slične stvari,svjesna sam da se mogu desiti svima,ali zašto??
tada sam bila brucošica,pisali smo nekakve male znanstvene radove svatko je trebao istraživati neko područje i imali smo redovite konzultacije s određenim profesorima.i tako na jednom takvom dogovoru,profesorica je odjednom počela:izgledam li ja vama,kolegice,kao nesretna žena?jer,znate,ja sam jedna nesretna,ostavljena i na koncu svega sada i bolesna žena.zamislite,nakon 33 godine ljubavi i 29 godina braka,moj voljeni suprug,otac moje djece,djed moje unučice...ostavio me,zatražio razvod!A znate zašto?jer me nevoli više.
I tako šutjela sam i slušala njezinu monodramu o samoći,depresiji,utapanju iste u hrani,priču o nepravdi životnoj,sa intervalima punim čežnje i petrarkističkih opisa pejzaža i zajedničkih trenutaka od banalne kave u kavani nekog europskog grada preko umjetnina koje su zajedno kolekcionirali do rođenja djece,unuke...
Trajao je taj razgovor...
Nakon svega i sama sam pod dojmom te,danas,ne toliko neobične priče i njenog epiloga zaista se,s pravom čovjek može zapitati;u koga možemo biti sigurni?Postoji li način da ijedan odnos (p)ostane dovoljno dubok i na dovoljno jakim temeljima da ga nemilosrdne okolnosti vremena u kojem živimo nemogu modificirati?Je li zaista sve relativno?I toliko prolazno?


Oprostite na dužini,filozof u meni se probudio