Jedina prava frendica, onako da joj 100% vjerujem je moja sogorica. A mislim i ja njoj. Bas smo ko sestre. Imam i jednu frendicu koju znam cijeli zivot i nas dvije znamo jedna o drugoj bas sve, i imamo povjerenje jedna u drugu al nekako nismo tu jedna za drugu u teskim razdobljima tj. obje imamo druge ljude kojima se obracamo.

Razocaranje, duboko, duboko sam dozivjela od prijatelja. Smatrala sam ga svojim andelom cuvarom, doslovno. I stvarno je uvijek bio tu, pomogao mi beskrajno. Ali se na kraju ispostavilo da je covjek kakvog se upoznaje rijetko. Teski manipulator, granici s psihickim bolesnikom tj. podvojenom licnoscu jer me s jedne strane psihicki zlostavljao (preko telefona, nisam znala da je on) a s druge strane mi pomagao da nadem ko me to maltretira.
Na kraju se sve saznalo i odonda se jako tesko otvaram novim ljudima.
Njega sad ni ne pogledam na cesti, al mi bas bude uzasno kad se sjetim da je taj covjek drzao moj zivot u svojim rukama (prislonio mi je pistolj na celo da vidi dal mu vjerujem) a ja sam naivno vjerovala... I sve je to trajalo godinama...

Ok, sad sam procitala svoj post, molim da ga se ne shvati kao da sam i ja neka ludakinja koja je dozvolila da joj netko prisloni pistolj na glavu, to se dogodilo u odredenom trenutku kojeg je tesko opisat a i on je bio stvarno osoba koja bi nekog mogla uvjerit da je nebo zuto a ne plavo.
Na greskama se uci!