M. se bojao do prije mjesec-dva "crvenog svjetla". Da, da, male cvene lampice koja pokazuje jeftinu struju na ormariću s osiguračina i brojilom. Stoji visoko do stropa u hodniku. To mu je bila najgora noćna mora. Kako je jeftina struja predveče i po noći, on bi se bojao doći iz svoje sobe po mraku u našu(jer mora proći kroz hodnik), ili ne daj Bože ići sam piškiti u wc. Kad bi došli s njim u hodnik i pokušali vidjeti zašto se boji, on bi panično prekrivao oči rukicama i pokušavao pobjeći.

Prošlo samo od sebe, ali da je trajalo, je. I bilo je užasno frustrirajuće. Jer nama je to bilo tako nerealno, a njemu strašna noćna mora.

Ja sam mislila da će mu suočavanje sa strahom pomoći, ali nažalost u slučaju crvenog svjetla i nije. :/

Sad se boji čovjeka koji po noći hoda po krovu susjedne kuće koju vidi kroz prozor svoje sobe. I uporno mi "ga" pokazuje kad idemo spavati. Mislim da misli na dimnjak, i govorim mu to, ali ništa ne pomaže jer on vidi "strašnog čiku".