 |
|||
smrt kućnog ljubimca
naša maca je još živa
ali ima svojih 15-ak godina i bojim se da je na zalasku (iako se ona znala oporaviti i iz gorih stanja)
već par dana jede jako malo i sve je slabija. veterinar kaže - starost
što reći djeci kada mace jednog dana ne bude?
da li se opraštati od nje?
kako ju pokopati? da li uključiti djecu u to?
je li možda bolje jednostavno reći - maca odlutala, pa da ju zaborave?
ima li netko sa iskustvom?
Po meni nije dobro lagati djeci, Počni ih pripremati već sada pomalo, kroz neku priču. Macu pokopati i djecu uključiti u to. Sve na lijep način kroz pričicu, shvatit će oni.
To je moje mišljenje.
nikako maca ne može "odlutati"...
može otići na svoje "mačje nebo", i odonuda vam poslati svoju "zamjenu".
mislim da bi na zamjenu, neki od susjeda postali suicidnisorciere prvotno napisa
nikako maca ne može "odlutati"...
može otići na svoje "mačje nebo", i odonuda vam poslati svoju "zamjenu".
nego, kako uopće pokopati mačku? gdje?
moja pokojna mačka počiva pod šljvom u vrtu moje dobre frendice
zakopajte je ispod susjedove jabuke koju ionako koristitemislim da bi na zamjenu, neki od susjeda postali suicidninikako maca ne može "odlutati"...
može otići na svoje "mačje nebo", i odonuda vam poslati svoju "zamjenu".
nego, kako uopće pokopati mačku? gdje?
šalim se, šaljem jedanvama i maci heroini
A ništa, počnite več sad lagano priču kako je maca jako stara i bolesna,... Djeca su jako pametna, bolje to prihvate nego što se mi nadamo. Pokop na vrtu - dvorištu, mada možda vas maca iznenadi, naš pas je bio na umoru od moje srednje škole, a umro je "od starosti" 10 godina kasnije.
Mi smo s princezom prošli kroz tugu zbog odlaska jednog od naših pasa - njezinog, njoj najdražeg, kad je imala 3.5 godine.
Nije bila u zg kad je uginuo, kad se vratila smo ju posjeli među nas, nježno smo joj rekli tužnu vijest i čekali. Dugo. Trebalo joj je da isprocesira informaciju. Onda je pitala gdje je sad, što smo s njim napravili, pa smo ju odveli u vrt, na njegov grob. Svi skupa smo stavili po jedan cvijet tamo i prisjećali se kakav je bio. Bilo je dosta suza zbog njega, ali mi je to prekrasno sjećanje. Ona je bila toliko posebna u toj tuzi, baš ono prava zdrava tuga. Bez ludila, očajavanja, naših čuđenja. Jednostavna, pročišćujuća, gola tuga. Predivno (naravno, radije bi da nije morala prolaziti kroz to, ali činjenica je da je i tuga dio života. a mislim da joj je ta tuga bila puno prirodnija i lakše joj je palo nego npr tuga kad se porezala pa ju je danima bolio prst..). I svakim danom je tuga bila sve blijeđa. Na kraju je ostalo lijepo sjećanje na psa, ponekad posjeti grob, često priča nešto o njemu. Puno me naučila o smrti i njezinom prihvaćanju..
I zapravo sam bila sretna što je ona u tako ranim danima na vrlo prirodan način prihvatila smrt kao dio života tako da me nije strah sljedećih iskustava (koja će sigurno imati, imamo brojnu obitelj). Ja sam prvu smrt u obitelji iskusila sa 16 godina, bliski član obitelji. Slomilo me na gotovo dvije godine. Užas. Možda bi mi bilo lakše da mi je u djetinjstvu mama objasnila da je pokoja od mojih maca koje su živjele kod bake umrla i da sam se tako opraštala s tim bićima koje nisu više s nama, nego da sam mislila da su se izgubile i vremenom zaboravila na njih (jer su se uvijek zamjenjivale novim macama koje sam ja neumorno pronalazila posvuda). U tom trenutku vjerujem da je to mojoj mami bio logičan izbor i manja bol za mene, ali na dugi rok, katastrofa. Ako mogu sugerirati, nemojte joj to raditi. I kao što reče Sorcie, nije lijepo lagati djeci
Ema je imala 8 kad smo uspavali nasu Ging uz koju je odrasla.
Mi smo joj rekli da je vet pomogao Gingi da umre jer ju je jako boljelo i bila je jako stara.
Dugo je trebalo da ispolji tugu, puno je plakala i u tjednu prije, dok smo se jos borili za Gingi, s vrlo slabasnim nadama i polako se oprastali od nje. Mene je jako dirnulo sto tada, dok je Ging jos bila ziva, nikad ni jedno pitanje o njenoj smrti nije postavljala pred njom nego bi me zvala u drugu prostoriju i ispitivala sve zivo.
Plakala je neko vrijeme i onda stala... pita ponekad za nju, redovito posjetimo mjesto gdje smo je zakopali (na jedno od nasih najdrazih mjesta gdje smo provodili vrijeme), gleda slike i snimke s nostalgijom i rado se sjeti veselih dogodovstina.
Ne bih joj nikad lagala, koliko god teska bila istina. Samo bi istinu prilagodila njenoj dobi i rekla jednostavno i ukratko i odgovarala na pitanja kad/ako ih bude imala.
mi smo nedavno ostali bez psa u 12 toj godini ..mala stalno pita za njega,sve zna,zna da je uginio ,gleda gdje je pokopan i to je ok da sve zna..kaže sad je na nebu sa Ronyem( drugi naš pas), sa didom i ... Tošom
Pravo ste bezveze...sahranjujete zivu macku
Nego....kad zaista umre....nema laganja. I nek obavezno ucestvuju u sahrani.
Naš je mačak (tronogi Munjeviti Jurić) iznenada stradao, dakle nismo ih imali vremena pripremiti, a što je još gore mala je tome nazočila a od cijele obitelji ona je uz njega bila najviše vezana.
Mi smo zajedno sudjelovali u organizaciji pokopa: našli smo mu lijepo mjesto u dvorištu, lijepu kutiju, u kutiju smo uz njega stavili nešto mačje hrane i dvije kune za Harona... Tata je iskopao grob, a klinci i ja smo zakopali kutiju. Marija mu je grob ogradila ciglama i ukrasila biljem i cvijećem.
Traumu i bol smo pokušali ublažiti i pričama kako on nije bio dugo na ovom svijetu, ali je dobio puno naše ljubavi i brige, i sigurno je i on nas volio. Bio je razigran i privržen, i sretni smo što smo imali priliku družiti se s tako posebnim mačkom. Nedugo zatim, njegova mama dovela nam je dvije nove mace, iz kasnijeg legla, pa su se naše nedoumice oko toga da li bi bilo pametno nabaviti novog ljubimca riješile same.
Marija svim svojim prijateljicama pokaže gdje je zakopan Jurić, često napomene kad vidi neku macu kako ima slične šare kao on, priča kako je on na mačjem nebu...
I ja se slažem da djeci ne treba lagati, i da ih treba uključiti u ispraćaj.
ninet, u pravu si
a što se tiče pokapanja, imam u vrtu dva nadgrobna spomenika papagaja bivšeg vlasnika i uvijek si napiknem kosilicu na njih, tak da mi to baš i nije neko mjesto, a i premali je vrt za toliko grobova
gdje onda?u neku šumu?
joj, sad sam već i sama sebi apsurdna, maca je živa a ja tako :/ , al znam koja je bila frka kad je macin bivši muž, skitnica, došao izdahnuti kod nas, i to taman kad smo kretali na put..ludilo, nisam znala gdje bih ga stavila, onda sam zadužila frendicu koja je nazvala neku službu za uklanjanje mrtvih mačaka sa javnih površina. oni su joj rekli da im može dovesti mačka (da ne shvatite krivo, ja to pričam samo kao iskustvo, ne bi ja to svojoj maci priuštila) al da im mora platiti 50 kuna.
Onda im je ona fino odbrusila da ako baci mačka na cestu, opet će oni morati doći, a ona neće platiti 50 kuna, pa su je primili besplatno
Moj je macak uspavan. Nisam ga isla sahranjivati, ostavila sam ga na veterinarskom fakultetu.
To je jedna opcija.
Druga - sigurno imas nekog ko ima vikendicu ili dio sumarka i ko ce vam rado ustupiti to za sahranu
Treca - imas vrt za dva nadgrobna, kad maca ugine, sahranite je i onda za svo troje pokojnika uradite zajednicko obiljezje.
A sad pusti macu da zivi :D
je, pa da mi se ova dva krenu okretati u grobu
Djeci istinu, uvijek istinu.
Moja L se rodila, a moj dragi Laky je imao 1,5 godina.
Znači realno za očekivati ona bi mogla imati oko osam godina kad njega više ne bude (ova pasmina kraće živi).
Koliko je zaista teško djetetu kada se mora oprostiti s životinjom za koju zna od rođenja. Da li im je to gore, nego kada počmu odrastati uz neku životinju, kada su već veći pa znaju kako je stigla i da nije uvijek bila tu.
Ne znam, tisuću pitanja će me uvijek zanimati.
Ono što mogu sebi i njoj obećati jest da će nam Laky zasigurno pružiti jako puno ljubavi.
Joj ivy, potpisujem ninet, pusti micu macu mijau da živi
Ja sam bila već velika klipanica na faksu kad nam je uginula Dina, naša prva rotica, pa sam to jako teško prihvatila, i sad kad se za potrebe ovog topika prisjećam trenutka kad je uginula steže mi se grlo. I zarekla sam se da nikad više neću imati psa, pogotovo ne rotija. A poglečte me danas 8)
Mislim da je najbolje reći istinu, a ne da kao Ross iz Prijatelja tek u tridesetima skuže da ne postoji lijepa zelena farma...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom