Valentina (Sv. Duh) - priče zaljubljenih tate i mame
Za početak da se zahvalim svom divnom mužu, najmilijem stvorenju na svijetu:
Hvala ti što si bio uz mene tokom trudničkih mučnina i mušica, tokom poroda kada sam se osjećala najranjivije i najbolnije bio si moja utjeha i sada tijekom brige za malenu i mene...Uvijek cu te paziti i maziti sunčeko moje toplo!
Valentinica
Trudovi su počeli u subotu, 25.07.2009. u 1:30h ujutro a rodila sam popodne u 14:10h.
Priča sretne mame:
1:30h – lagani me trudovi hvataju, muž spava, jedva dočekao krevet nakon cijelog radnog tjedna. Pa si mislim – ma neću ga budit, nek si odspava...
5 h - trudovi su svakih 2 minute i traju po 45 sekundi pa eto, probudih muža
6 h – muž je uzbuđen, i ja isto pa krećemo na Sv. Duh
6.30 h – divna sestra Štefica nas zaprima, ja ulazim a muž čeka vani (od uzbuđenja zaboravio je potvrdu s tečaja za trudnice kako bi prisustvovao porodu, pa se vratio doma po nju)
1. uzme mi urin
2. obrije me brzo i profesionalno (svaka čast Štefice!!! Došla bi ja redovito na frizuru
3. da mi klistir (koji šou! Stišćem guzove, ulazim u wc – a nema papira! Šepesam u hodnik i – nikad nisam više željela vidjeti čistačicu u životu – i nasreću bila je tamo i odmah mi donijela papir – uhhhh - nisam se - ne znam jel ikad - tako „stepla“)
9 h - Nakon wc-a puštaju me da odem do muža koji vani čeka. Bio je jako tužan jer nije znao što se sa mnom događa, ali razumijem da sestre nisu imale vremena da mu se posvete (iako je bio jako drag, ljubazan i šarmantan). Pomogao mi je hodati i disati trudove sjedeći mu u krilu, bio je čudo pažljiv.
Uskoro sam se vratila u predrađaonu, ugledam dr. Leu, divnu curu koju znam iz srednje i koja mi je bila na ultrazvuku kad sam išla na preglede i tako me razveselila spoznaja da mi je netko poznat tu. Nekako smo divno klikle i osjećam se kao da je najbolja frendica pored mene.
U predrađaoni sam, otvorena 2 cm, o meni se brine sestra Snježana, mijenja plahte, čudo od organizacije.
Dolazi jedna simpa doktorica, kaže da će mi probušit vodenjak, da ubrzamo stvar, Snježana joj pomaže, i sada čekamo da mi se pojačaju trudovi i da se krenem brže otvarat. Šaljem dragom sms-ove što se događa, molim ga za par stvarčica, on sve donosi, divno moje zlato.
10 h – Simpa dr. predlaže drip, kaže mi da će nam olakšat jer sam otvorena 3 cm (u međuvremenu me 2 dr. pregledavaju kolko sam otvorena).
Snježana mi dava drip i Dolantin (dozu koja ima 2h djelovanje). Prodisavam trudove, Snježana brižljivo dolazi do mene i pomaže mi u disanju. Kaže mi da je rodila 2 djece, a ja: „Svaka čast!!!“
12 h – dr. vide da sam otvorena 6 cm, sele me u rađaonu, Dolantin prestaje djelovati, ne daju mi novu dozu da ne nadrogiraju dijete.
Dolazi iz daljine jedan zgooodan doktor u zelenoj kuti (majica i hlače), i onda skužim to je moj dragi!!! Pomislim si, da je on tu doktor, sve bi žene tu rađale!
Dolazi dr. Lea i kaže da očekuju da ću roditi oko 16h. Ostaje s nama nekih 20-ak min jer sam bila jedina u rađaoni, priča sa mnom i mužem, zezamo se, i smijem se a onda pauza dok me pere trud pa tako ukrug. Dragi me drži za ruku i nastoji mi na sve moguće načine olakšati (pjevuši mi, gladi mi kosu, priča mi, zapravo – iskreno – ovo je jedino čega se sjećam jer sam bila u svom „filmu“...)
13 h cca. – trudove snažno osjećam, i iako sam sebi obećala da ću ih do kraja prodisavati, bol je bila neizdrživa i rekla sam sebi, ma viči ak će ti bit lakše...
I vikala sam s vremena na vrijeme. Dragi me bodrio da dišem ali je vidio po mojoj zgrčenoj faci i upiranju nogu u rešetku na dnu kreveta da je krik jedina opcija...pa je bio tih i samo me nježno gledao...
13.30 h cca. – kako sam ležala, nisam osjećala da se beba spušta. Uto je jedan dr. došao provjeriti i rekao da sam 9 cm otvorena. I ja si pomislim: pa to je to, pa tko će trpit trudove do 16 h?
I rekla ja sebi: e, sad ili nikad, trebam dati maximum od sebe, želim ovu bebicu, i trebam joj olakšati (i sebi ofcourse)!
Lea, Snježana i muž su mi pomogli da se stanem na koljena, digli uzglavlje kreveta da naslonim ruke. I tada je krenulo – osjetla sam ubrzo da mi se svakim trudom beba spušta, i osjetila sam onaj poriv za kakanjem, Snježana mi je rekla da tiskam ako mogu, i jesam. Kako me već sve jako boljelo, grčila sam se iz klečanja u sjedanje na potkoljenicama. Dragi me primio s obje ruke pod pazuhe i pridržavao svim snagama (baš se osjetilo kao da sam naslonjena na stijenu), molio me da se uspravim...I jesam, no nakon nekog vremena nisam mogla od boli...
14 h cca. - Snježana i Lea su me zamolile da se vratim u ležeću pozu, i jesam. Objasnile su mi kako da dignem noge (dragi mi je pridržavao koljena) i kako da tiskam bebicu, Lea je navijala cijelo vrijeme, a Snježana mi masirala uljem međicu, (Lea je inzistirala da me se ne reže).
14.10 h - U 3 tiska je izašla glavica (ovog nisam bila svjesna, dragi mi je kasnije rekao), u 1 tijelo. Osjetila sam „ring of fire“ i uopće nije bolan onoliko koliko zvuči da je, a izlazak tijela je bio potpuno bezbolan. 3.5 kg, duga pol metra.
Malu su mi dali prsa na prsa, slatko i zbunjeno me gledala...Dragi nas je obje grlio, smijali smo se...To je trajalo oko 50-ak minuta. Malena je čista kopija tate, predivno stvorenjce!
Lea me u to vrijeme pregledala jesam li popucala, i iznutra slijeva sam dobila injekciju protiv bolova i 1 šavić.
Nastavno na to, mogla sam sjedati ali mi je fizijatrica Manuela kasnije rekla
1. bolje da se štedim i sjedim na 1 il 2 guzovu / luftiću s rupom u sredini. Također mi je dala savjete kako da
2. piškim (nagnem se naprijed na wc-u ili stojećki pod tušem) i
3. bezbolno kakam (nagnem se unatrag na wc-u i naslonim na dasku, jer onda svi organi naprave pritisak na crijeva i govance leti van bez naprezanja)
4. vježbam kegela najranije 15 dana nakon poroda.
Tek nakon svega sam shvatila da je Snježana primalja, što me totalno zbunilo budući je radila tonu poslova, uistinu joj nije bilo lako, žena nije sjela ni na 5 minuta, stalno je mijenjala plahte iz milijun razloga (puknuće vodenjaka, pa se popiškiš u trudu, pa sve krvavo, pa više ni sama ne znam al non stop je mijenjala plahte), ona je ta koja sređuje drip i Dolantin, namjesti noge kod šivanja, spaja na ctg... Žena je Multipraktik!!!
Inače, imala sam 4 prioriteta koji su mi se ostvarili, tako da sam prezadovoljna usprokos određenim intervencijama (koje mi i nisu smetale, uistinu su imale svrhu):
1. Da ne idem na carski
2. Da ne uzmem epiduralnu
3. Da mi ne rade epiziotomiju
4. Ako popucam da dobijem injekciju protiv bolova prije šivanja
Priča sretnog tate:
oko 5 h me budi žena i tiho kaže da ima trudove i to sad veći svakih par minuta.
Zbunjen sam ko da me opalilo mokrim ručnikom po glavi i pokušavam složiti tu informaciju u prostor i vrijeme... Veli da je počelo oko 1h i da me nije željela buditi jer je smatrala da je tada bilo još prerano. Zlato moj predivno brižno
Uzbuđen sam iako to pokušavam kontrolirati. Odlazim po mobitel jer ima štopericu pa da ustvrdimo na čemu smo. Trudovi pravilni kao švicarski sat: 2min pauze pa trud od 40-45sec. Iako je krevet suh, gaćice su joj ful mokre pa pretpostavljam da je vodenjak napuknuo i da slabo curi.
Pokušavam se prisjetiti svega naučenoga kako bih bio siguran da je najbolji trenutak za krenuti u bolnicu, no za svaki slučaj nazivam hitnu i opisujem im situaciju na što mi vele s druge strane "je, pa kaj čekate! ajde u bolnicu!"
Odlazim po auto i spuštam stvari za bolnicu, te pomažem dragoj do auta i krećemo pravac Sv. Duh...
6 je sati, subota, cesta poluprazna, parkinga oko Sv. Duha ko kenje... Na glavnom ulazu nas upućuju ka odjelu za rađanje. Izlazimo iz lifta na katu odjela: malo predsoblje s par stolica, nekoliko ljudi u njemu i trudnica na onom mobilnom krevetu. Prijateljica od drage s tečaja za rodilje. One malo pričaju dok ja zvonim na zvono od odjela koji je zaštićen teškim čeličnim vratima sa armiranim staklom - ko da su ih radili za slučaj opsade od Turaka... Netko se javlja i pita što hoću.
Pitanje ima tonažu kao da od mene traži dovoljno dobar razlog da mi uopće i uvedu ženu unutra za rađanje. Nisam baš sretan...
Izlazi sestra i uvodi mi dragu unutra. Veli mi da će je spojiti na CTG da vide stanje i da će mi javiti što dalje za nekih pola sata. Odvaja me od nje i ama baš ništa ne mogu učiniti da bude drukčije
Tih pola sata traje sat vremena... strpljiv sam i sjedim mirno u čekaoni i konačno izlazi ta sestra; veli mi da će mi dovesti dragu pa da malo hodamo po hodniku da se brže otvara. Čekam još 15min, izlazi opet sestra i kad me ugleda složi facu "oh da, zaboravih" te se odmah vrati unutra i za 5min mi dovede dragu...
Šećemo se malo hodnikom, pomažem joj da se sjedne i ustane. Nakon 15 minuta odlučuje da će otić unutra se otvarat ležeći a ja odlazim kući po potvrdu o završenom tečaju za prisustvovanje porodu koji sam naravno zaboravio u cijeloj toj gunguli.
Nakon sat vremena se vraćam u rodilište. Bilo je 10:30... Čekaonica puna trudnica... prvom prilikom zaustavim sestru da je pitam što se događa. Veli mi da čekaju doktoricu kako bi odredili dal će prokinuti vodenjak. Mislim si: iako sam bio isključivo za prirodni porod, ama baš ništa ne mogu učiniti pogotovo jer mi žena preko mobitela govori da je onda za prokidanje.
Nakon sat i pol opet uhvatim sestru da mi podnese izvještaj. Veli mi da se stvar nije ubrzala prokidanjem i da će joj dati drip. I opet nisam sretan no izgleda da žena sve to želi pa se ne petljam.
Nakon sat vremena me zovu unutra, da se spremim za rađaonu. Bilo je oko 13h. One navlake za cipele su puno premale za moju nogu br. 46, no nekako ih uspjevam pretegnuti preko tenisica. Odlazim do drage... cijeli odjel izgleda onako... loše: neke su trudnice po sobama, jedna na hodniku, sve neka mrtva tišina i mučnina u zraku.
Odlazim u rađaonu, a rađaona je samo dugačka soba paralelna sa hodnikom, sa zidom odijeljenim boxovima. Ugledam dragu kako leži na krevetu i smiješi mi se odmah mi je lakše. Pokušavam doznati od nje sve što se događa jer djeluje pribrano i želi pričati samom, a i trudovi joj ne izgledaju prestrašno. Potom dolazi doktorica za koju mi draga veli da je njena kolegica iz srednje. Doktorica djeluje vrlo brižno a kasije se i pokazalo da i je vrlo brižna i stvarno hvala bogu da je ona porađala moju ženu! Draga i ja pričamo s njom o svačemu, šalimo se u pauzama između trudova. Potom ona odlazi i nas dvoje ostajemo sami...
Ženu kreću prat sve jače trudovi i vidno se pati. CTG pokazuje otkucaje djeteta oko 130 dok nema truda i oko 90 kad je trud u tijeku. Kako vrijem odmiče to se draga sve više grči u bolovima i počinju joj izletati krikovi boli. Žao mi ju je i čvrsto ju držim za ruku.
Oko 13:45 me počinje moliti da tražim sestru još lijeka protiv bolova no sestra odbija jer još nije prošlo dovoljno vremena od prošle doze. Mene to podsjeti na priče da kad žena više neće moć izdržati će početi govoriti da želi i drip i carski i sve samo da prestane i mislim si "još malo pa će roditi".
Žena se sve češće i jače dere i dolazi neka nova doktorica: na faci joj piše "isfrustrirana sam, depresivna po prirodi i vrlo zajebana" i krene s duuuugim monologom s naređivačkim tonom: "nemojte se derati jer gubite snagu! bla bla, jada jada, ser ser" kao da to moja žena nakon svih tečaja i radionica disanja ne zna već jednostavno radi najbolje kako može. Ja slušam tu Gestapo Helgu kako mi pere dragu i samo mi se vrti misao "pa nemoj mi sada ženi raditi stres! radi najbolje što može" i pokušam to izustiti tako što lagano dignem ruku kao da se javljam profesoru a ona grakne na mene "NEMOJTE ME UTIŠAVATI! JA IMAM 10 GODINA PRAKSE I ZNAM ŠTO PRIČAM" a ja pokušam izustiti "ma znam samo vam je ton vrlo uznemirujuć... " a ona opet "JA ZNAM KAKO SE TREBA SA TRUDNICAMA! NEMOJTE VI MENI GOVORITI KAKAV MI JE TON!"
Pošto je to bio trenutak ili da se dignem i da ju složim posred zubiju i napravim sranje ili da poližem pod i pretrpim, odlučim se za trpljenje i pregrizem s mišlju "tebi je najveća kazna upravo jer moraš sama sa sobom takva živjeti. ko te je*e...". I sotona ode...
Dolazi potom drugi doktor i provjerava moju ženu i kaže 9cm, porod počinje! On odlazi a dolazi onda doktorica kolegica od drage i sprema se, zajedno sa med. sestrom.
Ja se pokušavam maknuti s puta i osjećam da sam takav višak i smetalo iako ama baš ništa ne radim osim što sjedim pored kreveta i držim dragu za ruku.
Porod je u punom jeku, žena tiska i bebici se nazire kosa. sve je puno krvi... tri truda je dijete stajalo tako da joj se samo nazirala kosica. CTG pokazuje 90 otkucaja... u trećem trudu, draga se napela i konačno izađe glavica i u sljedećem vrlo brzom trudu izađe i kompletno tijelo i beba odmah zaplače a s njome i ja.
Zajecao sam ko one žene na filmovima kad ih ful romantično zaprose negdje u sumrak s dijamantnim prstenom veličine oraha... no skuliro sam se, da ne ispadnem plači***** pred svim tim ljudima...
Mala je plavo ljubičasta, kao friška šljiva. Odmah ju brišu i daju majci. Govorim doktorici da mi ne bi presjecali pupkovinu što ona veli sestri no ova je već cijepila neku inekciju u pupkovinu (pretpostavljam protuotrov na lijek protiv porođajnih bolova) na što ja kažem da ipak nije bed i da neka siječe ak je sad već kasno...
Draga se preporodila i gleda bebu a beba isti ja :D
 |
|||
Odgovori s citatom
PericaY2K prvotno napisa
od sreće naravno 
