Kako ste se osjecale kad ste saznale da vam treba MPO?

[pino]

Drage cure,

kako ste se osjecale kad ste saznale da vam treba pomoc medicine za bebicu? Da li je to bilo nesto sto ste oduvijek sumnjale, ili je bio grom iz vedrog neba? Da li ste mislile da se to samo nekom drugom moze desiti, ili da se uopce ne desava?

Jedan od problema ovog drustva je to sto misle da se njima ne moze desiti. I onda ih nije briga za one kojima se to desi. Trebali bi im predociti da to nije izolirani problem.

Kod nas je bio problem nespusteni testisi u ranom djetinjstvu, pa smo zapravo uvijek sumnjali da ce mozda biti problema, iako je operacija bila napravljena na vrijeme. Poceli smo pokusavat kad je meni bilo 28 godina, i nismo se puno uzbudjivali prvih godinu dana. Onda smo poceli guglati na internetu o neplodnosti, informirali se o inseminaciji, i bili smo prilicno optimisticni sve skupa, ali smo poceli biti sve zabrinutiji i zabrinutiji sto je vrijeme vise prolazilo, ja mjerila bazalnu temperaturu iz mjeseca u mjesec, dijagnosticke pretrage se oduzile (sa mnom kao sve ok, ali kasnije se pokazalo da imam imunoloskih problema i problema s kvalitetom j.s.). Ono sto mi je otvorilo oci bio je klomifen koji mi je ginic propisao bez pracenja ultrazvukom. Sve me natezalo u jajnicima da nisam mogla ignorirati, osjecala sam se ko sasvim druga zena, bolesnik, nisam znala sto mi se desava. I kad nas je poslao prvom specijalisti - eto ti groma - morfologija losa, indikacija za ICSI, uopce se necemo zamarat s inseminacijama jer nema sanse. Puf, od normalnog para smo katapultirani u par sekundi na tesku artiljeriju, najkrajnje sredstvo. Zato sto se nama to desilo tako iznenada, zato sad znam da se moze desiti bas svakome, i u par dana mogu od normalnog para s normalnim ocekivanjima postati jos jedno lice u bolnickoj cekaonici. I htjela bih da to svi mogu razumjeti - cak i kad je s njima osobno sve u redu, tko kaze da se nece zaljubit u osobu koja mozda ima probleme, a srce ne bira.

(Ali ni to nije bio najgori dio. Mislili smo, ajde upalit ce, imamo dobru prognozu i krenuli s puno optimizma u postupke. A kad tamo, prvi, drugi, treci IVF nije radio.)

Kako je vama bilo kad ste otkrili svoje probleme? I kako gledate na one koji misle da nece imat nikakvih slicnih problema?

[Pinky]

ma mi smo se prvih 7 godina stitili,pa polu stitili, pa onda ko hajde polako cemo, iza moje famozne zvonjave bioloskog sata u 32. i onda nista. pa opet nista. na jedvite jade podjemo chekirati spermice.
sijecam se kako sam bila nesvjesna da ce nam taj dan promijeniti zivot, za razliku od mm...
sestra je rekla da pricekamo 2 sata, ja veselo setala po ducanima, on bio cili u bedu...
vratili smo se, dala nam zena nalaz, ja buljim i ne kuzim. trebalo mi je dobrih 5 min, doslovno, da mi dodje iz dupeta u glavu.
a onda panika overload - ajme meni i mi smo jedni od njih (imamo dosta ivf frendova), sta smo mi to bogu skrivili (moja kuknjava na pocetku, mm nikad nije tako razmisljao)...
... pa koma i tupilo 2 godine. nigdi nismo isli, sto se medicine tice... od 2004. do 2006. smo setali po travarima i srkali sve sto smo nasli - preskupe cajeve, aminokiseline, vitamine.... u nadi da ce se cudo dogoditi...

2007 napravim hsg - super, ali pokupim e.coli sa kojom sam se borila od ozujka 2007. do svibnja 2008.

pa 3 inseminacije, 1 stimulirani ivf te darko milinovic....
najjaci zid do kojeg smo sada naisli.
ali odlucili smo ga odhebati u troskoku i otici u sloveniju ili austriju
dugo smo cekali, upravo sam napunila 36, nemam ja vremena za milinovice....

[Maxime]

- znala sam da ce mi trebati pomoc moderne medicine da ostanem trudna s obzirom na teske operacije potrbusnice koje sam u djetinstvu imala zbog upale potrbusnice,
- ipak sam se osjecala kao da mi je netko opalio samar kada mi je ginekologica rekla da nemam sto cekati nego da odmah krenem MPO strucnjaku,
- sa strahom u kostima sam razgovarala s deckom (sada mi je suprug ) s kojim sam bila u fragilnoj pocetnoj vezi i rekla mu da bjezi koliko ga god noge mogu brzo nositi jer nisam sigurna da cu ikada moci roditi (znala sam da zeli dijete), naravno da nikuda nije otisao ,
- ogroman kamen mi je pao sa srca kada smo nakon 2 godine 'prckanja' i patnje u HR drzavnoj klinici pronasli put do klinike u inozemstvu u koju smo imali povjerenje ...
- problemi su tu da se rjesavaju, step by step bez okolevanja i uz strucnu pomoc
- jedini trenutak kada sam mislila da cu puci je kada smo izgubili nasu mpo bebu u 22. trudnoce
- treba zapamtiti da se sve mozemo sto zelimo - you can do it uz snazan committment oba partnera ...
- nikada nas nije zanimala sto okolina prica za nas - neplodnost je bila nasa bitka a nagradjeni smo neopisivom lijepom curicim

[Pinky]

ah da, kako gledam na one koji misle da njima ivf ne treba, da smo mi frikovi itd... (to su uglavnom muskarci)
samo im kazem: hej stari, a jesil' ti u zadnje chekirao svoje spermice pa mi ovde sa 100% sigurnoscu mozes tvrdit da ni tebi ivf ne triba, ili su to samo bljezgarije skucenog uma?

[tikica_69]

Prva pomisao mi je bila - super, napokon ce nam netko pomoci da imamo bebu!
A onda su tek krenula druga pitanja koje me i dan danas muce...

[martina123]

Kad sam vidjela tvoje pitanje htjedoh ti kratko i jasno odgovoriti: kao g...v..n..o ! ... 8)
Sory ali to mi je bila prva recenica na pameti...

Moj prvi susret sa tom cinjenicom bio je jos kad sam imala 19god. i kada su mi izvadili jedan jajnik.
Sjecam se doca u sok sobi: Martina, ukoliko ikada zelis bebu, ovaj desni jajnik moras cuvati kao da je sam Bog!...
Pa su pocele komplikacije i onda opet bolnice, pa su pocele nocne more i tihe frustracije (ipak sam bila jaaako mlada)..
Pa mi je jedan pokojni doktor sa 19god. preporucio da odmah postanem mama, jer kasnije..hm, tesko.... :shock: Pa jos idem u skoooooluuuu...

Uglavnom, mnogo godina kasnije, kada sam se udala (jos nismo planirali bebu) kod mog sadasnjeg ginekologa u ordinaciji, pita doktor mene: I kada cete onda vas dvoje na bebicu?
A ja, kao da me grom udario, tamo iza zastora gdje sam se oblacila... Opet nakon dosta godina, pitanje koje mi nije dalo mira...
Doktor je samo u jednom trenu iz garderobe cuo moje jecaje..
Tada smo pricali ozbiljnije i on mi je rekao da odkuda mi takva pomisao da sigurno necu imati bebice jer sad je vec dosta kasno...?!
I onda, koji mjesec kasnije, poceli smo raditi na bebici...
I NISTA, NISTA, NISTA....
Nista..........
Po preporuci istog doktora otisli smo provjeriti mm i kada smo shvatili da i on ima problem.......
E to me ubilo...
Pa kakve su nam sada sanse?????!!!
Sjecam se, gledala sam u taj nalaz u tisini, satima.....
Bez suza.
Sve dok nisam vidjela supruga...
I onda sam plakala u tisni jer nisam htjela da me cuje, nisam htjela da odmah postane svjesan da ce nasa borba trajati duuugo, dugo...
Taj dan nisam izasla iz kreveta...
A drugi dan, bio je prvi dan nase borbe, hvatanje u kostac sa stoglavim zmajem, sa zbrkanim osjecajima i zeljama, u stalnoj potrazi za snagom koja dode pa prode, u kostac sa negativnim rezultatima pa ponovnom nadom pa.....
Sve ostale znate...

[pirica]

prvo šta sam pomislila je bilo "znala sam" premda problem nikad nije otkriven :/ i to sam isto tako i prihvatila .

[vikki]

Prva pomisao mi je bila - super, napokon ce nam netko pomoci da imamo bebu!
A onda su tek krenula druga pitanja koje me i dan danas muce...

Potpisujem tikicu!
Naša je situacija zapravo tragikomična. Prvu sam prirodnu trudnoću čekala tri godine (i dogodila se kad sam imala 35, taman kad smo upućeni da krenemo na MPO. Nakon spontanog dr. je zaključio da mi to možemo i bez pomoći, no opet se dvije godine ništa nije događalo. Drugi put sam zatrudnila u ciklusu prije planiranog stim. IVF-a (spontani), i treći put u cikusu odmah nakon neuspjelog stim. IVF-a (opet spontani), u razmaku od par mjeseci, u svojoj 38. godini.
Uglavnom, jedva sam dočekala da me konačno upute na MPO jer mi nije normalno ne zatrudniti tri godine (uz redovite cikluse i ovulacije), a ginekolog se nije previše uzbuđivao (netko prije, netko kasnije, rekao bi) i sama sam kriva što se nisam ranije informirala i požurila s postupcima.
Nakon svega ni sama ne znam gdje sam i što dalje, MPO ili čekati da se opet zalomi prirodna trudnoća.
I da, MM, iako ima dvoje odrasle djece iz prvoga braka, ni u jednom trenutku nije pomislio kako mu je sad to neka gnjavaža, vrlo je stoički podnio tih nekoliko spermiograma i neuspjehe. U MPO-u smo, kad smo krenuli, vidjeli avanturu i rješenje problema (sretni što smo došli do toga); sad su stvari malo drukčije - kao što odete zubaru jednom godišnje, tako smo u glavi spremni i na taj "zahvat" (s nešto više emocionalnog angažmana, dakako, no više nema euforije i pretjeranih očekivanja).
Mislim da je prirodno da svi misle kako neće imati problema s plodnošću (gledajući iz vlastitoga i iskustva nekih prijateljica), kao što ne razmišljaju o tome da će jednoga dana dobiti infarkt, recimo.

[Charlie]

Mi smo pokušavali samo 6 mjeseci prije nego što smo počeli pretrage. U tih 6 mjeseci pratila sam bazalnu, jako smo željeli bebu i nisam ništa htjela prepustiti slučaju. U to vrijeme ozbiljno sam se krivila da sam preforsirala i da nam zato ne ide. Znate ono, kad baš hoćeš, onda neće, i da je najvažnije opustiti se. Pretrage nisu ništa otkrile, kod oboje je bilo kao sve OK. Puni optimizma i sretni da nam medicina može pomoći krenuli smo s prvim AIH-ovima, očekujući uspjeh već iz prve, jer "nama ništa nije". Onda su krenuli problemi, moje prerane ovulacije, malo lošiji spermiogram, i sve bez rezultata. Najteže od svega bilo mi je psihički podnijeti postupke, uzaludno nadanje, usklađivanje postupaka i ostalog života iz mjeseca u mjesec, gotovo godinu dana. Naša borba srećom nije predugo trajala, prvi stimulirani IVF u Mb donio nam je našu curicu, našu sreću najveću, koja će sutra napuniti mjesec dana. Da taj postupak nije uspio, ne znam kako bih to podnijeli, svu smo nadu polagali u to...

[Pandora Aura Monroe]

Negdje u dnu mojeg bića postojao je crv sumnje - iako ne znam otkud (godinama smo bili jako revni u korištenju kontracepcije, potomstvo nam nije bilo ni na kraj pameti). Osim toga, postojala je i vjera da ipak nećemo dugo čekati, a točno tako se i dogodilo.
Na površini svijesti - sasvim druga slika. Kad smo dobili prvi nalaz spermiograma uslijedio je šok i nevjerica, pa red tuge, malodušnost koju sam se trudila sakriti od md, neizbježna neizvjesnost, ali i znatiželja: odlučila sam da samoj sebi zabranjujem padanje u potpuni očaj prije nego što istražim sve o toj nesretnoj dijagnozi i načinima rješavanja problema. Uključujem se na ovaj pdf, što se pokazuje višestruko korisnim potezom: informiram se o neplodnosti i tome kako je i gdje liječiti, dobivam veliku količinu podrške od onih koji su i sami prošli taj trnovit put ili su još uvijek na njemu. MD i ja gotovo preko noći svladavamo za nas do tada hermetičan, da ne kažem ezoteričan jezik mpo svijeta. Također, čitamo mnoge čudesne priče, a sve to zajedno čini nas sigurnijima, hrabrijima, sposobnijima da se međusobno tješimo i s puno nade krenemo u bitku. U nekim drugim okolnostima izgubljenost bi sigurno puno duže trajala.

Što se tiče ljudi koji misle da se njima to ne može dogoditi - ja to gledam šire od mpo priče. Svi smo mi ponekad u ponečemu dovoljno naivni ili nezainteresirani da tako rezoniramo, ali nije uvijek riječ o nedostatku empatije ili barem ne samo o tome. Sve dok nas ne dodirne neka vrlo opipljiva životna situacija ili iskustvo, zapravo i ne razmišljamo o onima koji su pogođeni. Sviđalo se to nama ili ne, riječ je o vrlo ljudskom i vrlo uobičajenom postupanju. Dobra je vijest da se imamo mogućnost mijenjati. Ponekad je dovoljno osvijestiti postojanje onog drugačijeg od nas samih pa da se naša perspektiva promijeni, a horizont proširi.

[pčelica2009]

meni je isto palo prvo na pamet kao i martini.Nakon toga sam se i dalje tako osjećala,a sada još jadnije pa više neću opisivati svoje osjećaje da ne padnem u depru.Jednostavno ću se praviti da sam se pomirila sa tom činjenicom.

[tinaka]

Mi smo prvo pomislili da nam je sada sva ona lova koju smo bacili na kontracepciju kroz sve te godine, mogli bi na Havaje

[andream]

Bila sam moram priznati u očaju, danima sam od prvog dana gutala sve s ovog foruma i to me je psihički spasilo. Zapravo sam shvatila da me jedino neznanje može dotući do kraja jer kad sam čitala o problemima i mogućim rješenjima iz situacija - već mi je to bilo kao pola rješenog problema. Drugu polovicu stavila sam po strani u smislu "to je ionako viša sila i na nju se ne može utjecati".

[RuzicaSB]

Bila sam moram priznati u očaju, danima sam od prvog dana gutala sve s ovog foruma i to me je psihički spasilo. Zapravo sam shvatila da me jedino neznanje može dotući do kraja jer kad sam čitala o problemima i mogućim rješenjima iz situacija - već mi je to bilo kao pola rješenog problema. Drugu polovicu stavila sam po strani u smislu "to je ionako viša sila i na nju se ne može utjecati".

I mene je spasila sva sila informacija na ovim forumima jer mi nitko zapravo nista nije govorio o tome sto me ceka.Nakon laparoskopije (osteceni jajovodi) doc je rekla da smo za IVF i to je to.Sad nakon 5 stimuliranih IVF-ova i 5 godina borbe osjecam se potroseno, a nakon ovog milinovicevog manevra i jadno.Nadala sam se da ce nas se netko konacno sjetiti, poceti ulagati u odjele nasih klinika koje se bave humanom reprodukcijom, poboljsati nam uvjete za MPO, pomoci nam da postanemo roditelji toliko zeljene djece....ma sad mi je gore nego kad sam shvatila da cu trebati medicinsku pomoc da bih bila mama!

[Ogla]

... znala sam za MM i njegove plivače kada sam odlučila da je on 'my guy' i da 'če biti kako bude' čitajući postove shvaćam da je MM osoba koja je tolerantna, strpljiva i nadasve želi razumijeti što se događa - tj nije sve na meni, sudjeluje aktivno i u čitanju štiva o mpo i o mogućnostima liječenja.... vjerujem da je to i posljedica što mu je brat bebu dobio s mpo i to kada je je mpo bio u povojima a doktor još nije imao sjedih

... ja sam ta koja je čekala (7 godina) i nadala se izostanku mjesečnice, a kako je vrijeme odmicalo, a znala sam da u većini slučajeva mpo nije nešto što ide 'od prvog puta' dobro potkovana informacijama krenula sam i ja stopama nažalost sve mnogobrojnijih parova kojima treba pomoć kako bi ostvarili ono što je tako prirodno.... možda će vam biti čudno moje višegodišnje čekanje, ali ja jednostavno nisam bila psihički spremna za sve... sada sam šokirana svojim izvanmateričnom trudnoćom ali svejedno ne želim očajavati već se nadati idućem boljem ishodu i gledati pozitivno na ne taaaaako loše nalaze a možda se pojavi i jedan 'gordan kožulj' i dopliva do cilja

[ZO]

kod mene je sve nekako išlo postupno, IVF je bio logičan slijed svega onog ružnog što mi se desilo....prvi spontani, pa drugi, vanmaternična, pa treći spontani....IVF sam jedva dočekala jer mi dosadila silna kućna radinost mjesece i mjesece ( ali ajde barem se ulovilo ), a rezultat spontani...za sad mi IVF ulijeva nadu da će sve to oni nešto iskontrolirat prije, meni staviti super zametke i da tu počinje moja sreća...ponmašam se kao dijete sa ružičastim naočalama trenutno

[mare41]

Baš dobra tema, ja sam oduvijek htjela puno djece, ali sam se (pre)kasno zaljubila u 35.-toj). Prve 3 godine smo bili blentavi jer nije sve simple, a kad smo počeli pokušavati nisam mogla vjerovati da se to događa meni-ciklusi na štopericu, bolovi u ovulaciji, uredna krvarenja, nikaad mi nije palo na pamet da nešto ne štima, a kad smo čekali spermiogram znala sam da će biti ok. Kod mene su našli polip i miom, pa smo operirali polip (koji se izgleda vratio), al folikul pukne nezreli,i tako svaki put nešto novo, a to sve dugo traje, a sad me još i ministar nagradio svojim zakonom. U prevazilaženju pitanja zašto baš ja i kako dalje-pomogle su ove stranice, kako informacijama, tako i prikupljanjem nove snage. Godinama znam za MPO postupke preko frendica i uvijek sam mislila kako je to prekrasna grana medicine koja je sad degradirana ograničenjima ljudi koji o tome ništa ne znaju.

[andream]

Mi smo prvo pomislili da nam je sada sva ona lova koju smo bacili na kontracepciju kroz sve te godine, mogli bi na Havaje

e da, kažem ja neki dan isto MM pred Konzumovom blagajnom gledajući sve one silne novotarije Durexa - da mi je to odsada na dalje najljući neprijatelj a koliko smo samo i mi love potrošili na sve te drangulije prije MPO priče

[Ogla]

...a moja ZO bome si i ti svašta prošla ... glede kondoma i ne znam kako se koriste, kada smo ih bili prisiljeni koristiti radi bakterija bili smo ko adolescenti a MM se durio !!! (durex gel? je li netko probao trebalo bi i takvu temu otvortit sex i mpo)

[andrejaaa]

Ja nisam nikad razmišljala da će nam se dogoditi neplodnost. Svih 7 godina veze i još neke 2 godine braka samo se štitili ili jako pazili na plodne dane.
Sjećam se ljeta prije 5 godina kad smo odlučili napraviti bebicu, odredili smo plodne dane,malo jače radili na tome tih dana i s uzbuđenjem čekali da dođe termin oko m da napravim test...naravno stigla je M. Bili smo malo začuđeni kako nije uspjelo, ali dobro...bude bilo drugi mjesec,pa drugi pa drugi pa nikako.

Nekih 7-8 mjeseci poslije imala sam dogovoren termin u Petrovoj za pregled kod MPO doktora. Tada sam bila užasno zbunjena i mislila sam da ću biti valjda jedina žena u čekaonici jer nisam imala pojma koliko ustvari ima neplodnih parova, u biti ni tada nisam shvaćala da nam se dogodila neplodnost, kao da sam bila u nekom vakumu i samo sam mislila :" Ok,sad ćemo obaviti taj pregled i dr će nam pomoći da zatrudnim"

Sad kad gledam,trebalo mi je dosta dugo da prihvatim tu činjenicu(možda i zato što smo se dugo vodili kao idiopatska neplodnost), a osjećaji su se tokom godina smjenjivali,bilo je tu tuge,očaja,velike vjere u uspjeh,pa razočarenja i ljutnje i bijesa "zašto baš meni" pa i neke vrste čudnog ponosa što smo dio svih tih hrabrih parova koji se borei čekaju da dođu do svojih anđela.


Pošto eto nisam nikad razmišljala da će mi se dogoditi neplodnost, shvaćam ljude koji ne razmišljaju o tome. Ima toliko bolesti i nesreća na ovom svijetu i mada možemo suosjećati bilo bi prekobno za našu psihu kada bi razmišljali da nam se to sve može dogoditi.

[Bebel]

Ja sam na neki način predosjećala da će se to dogoditi, ali sam mislila da ću ja biti problem. Kad smo saznali dijagnozu MM prihvatila sam to tako reći cool jer sam smatrala da smo na sreću to saznali na vrijeme (mm je radio spermiogram iz drugih razloga). Ma možda je tom stavu kumovalo i to što sam imala veliki strah da ću ja biti problem i onda sam htjela MM ponuditi podršku jer je njega to pogodilo, a ja sam već od ranije imala tu bubicu razvijenu u mojoj glavi pa sam predosjećala što u tom trenutku prolazi. Pa ja sam odabrala njega jer ga volim.

Bez obzira na dijagnozu, probali smo i dalje prirodno, ali nakon prve (prirodna T) biokemijske, rekla sam: idemo na MPO jer nema više čekanja. Sad sam nakon dvije godine MPO-a i ja postala problem sa miomom koji je postao velika prepreka T i sad se priča komplicira.

Na neki način i danas prolazim kroz MPO čupajući snagu iz svih mogućih izvora kako bi izdržala sve prepreke, ali mi se povremeno pojavi strah da nećemo uspjeti, međutim, smatram ga normalnim u ovim okolnostima.
Koliko god smatrala da imam jaku emotivnu snagu, nakon ovog spontanog shvaćam da moji osjećaji nisu neograničeni i moram dati sebi malo više vremena.
Da li sam došla u fazu da se borim sa vjetrenjačama? Možda i jesam, ali sad mi ovaj šugavi zakon daje vjetar u leđa da ponovno prkosim svemu i kažem: kao sam osjećala da ću biti dio sustava MPO tako sam osjećala da ću dobiti 2 bebaća i moram vjerovati da će i to biti ostvarivo i želim i dalje živjeti s tim osjećajem.

[mmaslacak]

durex gel? je li netko probao trebalo bi i takvu temu otvortit sex i mpo)

Dobar je taj Durex gel, lijepo miriše
U početku dok smo se prirodno trudili više je bio u upotrebi, nekako i ja bila presušila od silnog hopsanja, ali kad sam pročitala da ti lubrikanti štete spermićima :shock:
nikad više, eno imam ga u spavaćoj, al to samo za muža.

[ina33]

Mi smo imali suprotnu putanju od pino - stalno su nam govorili da je više-manje sve OK i jako smo sporo ušli u IVF, a ja sam još dodatno usporavala zbog svog straha od višeplodnih trudnoća i mog atrtotičnog kuka. Looking back, žao mi je što smo toliko sporo išli i čak žalim što nije bilo nečeg jednoznačnog što bi nas katapultiralo brže prema IVF-u jer mi se čini da smo puno previše godina u MPO priči (to je valjda i razlog zašto toliko visim na ovom forumu - potreba da dodam smisla svom iskustvu, da pomognem nekom savjetom i skratim taj put).

Dakle, bez obzira što je kod nas išlo sporo i što smo idiopate, trenutak kad mi je dr. opće prakse rekla da ćemo mi biti za IVF s obzirom i na mene i na supruga i da moramo na VV, bio mi je grozan, kao mala smrt. Dobivanje djeteta nam je bilo važno i rastužila me činjenica da oboje imamo nekih problema jer mi se to tek činilo - ajme, nema šanse to sve premostit. Ne radi se o tome da nisam mislila da ćemo mi imati problema, aspekt plodnosti mi je bio, kao i svima, važan, nego mi je bila grozna ta činjenica što sam odmah znala da to znači jedan jako trnovit put, bez ikakve sigurnosti u krajnji ishod, znači, sigurno je da ćemo uložit masu truda i vremena, a upitno je hoće li to uopće imat rezultat.

Što mislim o onima koji misle da neće imat problema - a isto kao i s onima koji misle da njih neće nikakva bolest zakačit - dijelom imam osjećaj blagosti starije i iskusnije žene "ah, mladosti" u stilu kako su mladi i zeleni i misle da su neuništivi, a dijelom mi ih je i žao iz moje pozicije "pesimista je samo dobro informirani optimista" jer nema toga tko se kad-tad nije suočio s nekim zdravstvenim problemom pa onda to suočavanje na takav mentalni sklop dolazi još i teže.

[mare41]

Pridružujem se razmišljanjima da nismo očekivale neplodnost, nisam od onih koji očekuju loše događaje, ali naravno znamo da su različite bolesti oko nas i da se sve može dogoditi nama i tada se hvatamo u koštac s tim. Razmišljala sam da li bi nam bilo lakše da nismo idiopati, možda bi jer se ovo sve skupa ne bi toliko rasteglo, već bi davno bila u postupcima (vjerujem da se neidiopati neće složiti sa mnom). Ovako je ovo neznanje najgore, kao i održavanje nade u svakom ciklusu (koja se gasi). Sad mislim da sam se trebala prije informirati iako sam puno toga obavljala na svoju ruku, zato hvala ini na pogurivanju, naravno i ostalima na svim dobivenim informacijama i podršci (ah, malo patetike ).

[BHany]

Nisam mislila, nisam uopće razmišljala...upravo kako i danas većina ovih indiferentnih i nezainteresiranih za tematiku ne razmišlja o tome i, kako je mare41 dolje napisala, ...jednostavno, ne razmišljam o bolestima koje me mogu snaći - ili bolje rečeno tada nisam razmišljala, u međuvremenu su me neke od istih snašle, pa sad više ne očekujem samo najbolje, već uvijek pretpostavljam i drugu mogućnost...nažalost, možda sam u tome negativna, ali kad se nekoliko puta opečeš, pušeš i na hladno, a i s godinama naučiš da nema svaka priča sretan kraj.

No da, tada, prije skoro 10 godina nisam tako razmišljala...i kad smo se vjenčali pa trudnoća nije dolazila, mislila sam...pa to je onih 6 mjeseci prosjeka koliko treba za trudnoću, pa ne ostane svatko trudan nakon jednog (ili jednomjesečnog) sexa, to je nerealno za očekivati, pa kasnije prebacila istu priču na godinu dana...i to je još uvijek u prosjeku. No ipak nisam htjela više čekati i, iako sam roditeljima koji su bili dosadni i prije posumnjali da nešto nije uredu i tjerali me na pretrage, rekla da bi se trebalo čekati te famozne dvije godine, otišla sam na pretrage nakon nešto malo više od godinu dana braka. Prvo su mene "pretražili" i sve je bilo uredu...sama sam sebi rekla...eto, to je to, sve je uredu, samo se nije poklopilo dosad...čekali smo još samo nalaz spermiograma...naravno da sam se brinula, ali mislim da zapravo nisam mislila da neće biti uredu...

I onda šok! Sjećam se i danas tog dana...bilo je baš negdje ovo vrijeme...sredina ljeta vrućina...
MM je otišao po nalaz...Nazvao me, da li mogu doći iza svoje firme na parkiralište jer ne želi dolaziti u moj ured. Bez riječi mi je dao nalaz. To je bio nalaz naše lokalne bolnice, bez posebnih specifikacija i objašnjenja. Na njemu je pisalo u nekoliko kućica - nekoliko nula i na kraju pod napomene - 1 nepokretni, morfološki promijenjen spermij uz puno epitelnih stanica i još neki blać, blać, truć, truć...Ma ništa, ostali smo nijemi...kao da nisam mogla osjećati ništa, kao da mi to nije došlo do mozga, samo kao da se ogromna težina i one vrućine s afalta parkirališta srušila na nas...ne znam...ne mogu baš opisati taj osjećaj ili ne osjećaj. Nismo se grlili, nismo plakali, samo smo stajali jedno pored drugog i onda, nakon nekoliko minuta, šutke otišli svatko na svoj posao. srećom bila sam sama u uredu u tom trenutku. Izula sam sandale, ne znam zašto...stezale su me više od ičega i hodala sam bosa u krug po uredu...ne sjećam se jesam li plakala...znam samo da sam si štipala ruke, zarivala nokte u ruku...ne znam ni da li sam to radila da osjetim bol ili da ju ne osjetim, onu unutarnju...zbog one pomisli koja mi je jedina bila u mozgu...neću nikada imati djecu...

Tako sam se osjećala u trenutku saznanja...

Ali eto, ipak nije bilo tako katastrofalno...kasniji nalazi su pokazali da spermiogram na specijaliziranim klinikama nije toliko loš (iako ni puno bolji, ali dovoljan za jedan pokoji ICSI i pokoju dobru stanicu).

Kako gledam na one koji misle da neće imati sličnih problema?

Na one koji ne misle, kao što ja nisam mislila, gledam s dobrohotnošću osobe koja je i sama bila "mlada, luda i lakomislena" i koja, kako sam napisala, nije uopće razmišljala o bilo kakvim problemima koji je u životu mogu snaći i da joj se išta loše može dogoditi...a, u krajnjoj liniji i zašto bi?
Na one koji s prezirom misle da oni to ne bi nikad i da kome uopće to treba i da je to nešto nenormalno (srećom, ja se u svojoj svakodnevnoj okolini s njima baš i ne susrećem, ali eto nažalost susrećem se na političkoj i državnoj razini) ...i ja gledam s dubokim prezirom, prije svega na njihovu ograničenost, netolerantnost i primitivizam.

[tuzna]

da,ni ja nisam ocekivala neplodnost. ustvari,nikad o njoj nisam ni mislila. jako mlada sam se udala,21 godinu sam imala, student bila,i pomisao na vlastito dijete mi je bila... :/ a,onda moj djever i jetrva tad vec 7 godina nisu imali djece i ja se cudom nisam mogla nacuditi kako oni ne rade nista po tom pitanju,kao ja bih dala sve sto imam...i nevjerojatno,kad god sam to izgovarala(ne vjerujem ni u kakve gatke,ovo mi je neobjasnjivo) osjecala sam se nekako cudno,kao da sam se bojala sto to izgovaram, kao moze Bog i meni dati ili je vec dao,ali mi ne znamo.
prvi nalaz,na jednom minijaturnom papiricu,probacen kroz otvor na nekom salteru u bolnici,u hodniku u kojem zive duse nema,gdje cujem odjeke svojih koraka,a ja sam tad vec vidjela dijagnozu na uputnici,saznala sta je azoospermija,a njemu nisu rekli ,jer se mora ponoviti nalaz,pa da se ne optereti psihicki,i na tom papiricu samo stampanim slovima pise ta rijec od 12 slova,za koju do prije 2 dana nisam nikad cula i nisam znala koliko ce mi ta rijec na papiru,koja je realnost sa kojom se covjek mora nositi na nacin koji sam ocijeni da je najbolji,promijeniti zivot u mojoj 23 godini.
eh,sad za mene bi se moglo postaviti pitanje kako sam se nosila sa cinjenicom da mozda(cesto je to bilo najvjerojatnije) necu imati nikad vlastitio,biolosko dijete sa covjekom kojeg jako volim.
u principu,ja mislim da se dobro nosim sa tim, mnogo vise ,cini mi se,mm pokazuje da pati. ja sam ta koja je hrabra,koja kaze da se moze zivjet bez djecijeg smijeha,placa i rijeci "mama" izgovorenih od bica koje je 9 mjeseci bilo dio tebe. medutim,kad ostanem sama i kad se okrenem u svojoj kuci i pomislim da nikad nece protrcati tom kucom moje dijete...e,tad skontam kako nisam ni blizu jaka koliko mislim da jesam,koliko moram biti zbog drugih,meni bliskih,dragih ljudi,koji bi patili mnogo vise,kad bih ja pokazala koliko mi je nepodnosljiva cinjenica,ili samo pomisao, da necu imati nekog ko ce me zovnuti "mama"....
dakle,sve u svemu,mogu otvoreno reci da se osjecam prazno,jadno,tuzno,zakinuto,neravnopravno da drugim zenama,jer je velikoj vecini bog dao ono sto meni nije, onda kad razmisljam o situaciji u kojoj se nalazim.
trudim se najcesce o tome i ne misliti.

[ina33]

propos ovih što misle da je to nešto nenormalno i grozno i daju izjave "ja bih onda usvojila itd.", nekako mi se čini isto da većina tih kad skuže kakva je situacija s posvajanjem u Hrvatskoj i općenito (višekratno više potencijalnih posvojitelja od djece koja imaju uvjete za posvojenje) i kad im se malo približi tematika MPO ili ako je netko njihov bližnji zahvaćen time brzo mijenjaju mišljenje. Općenito je meni čudan mentalni sklop "ja ne bi nikad" i indikativan mi je za mlađi svijet ili za ljude koji su već pri kraju života i nema šanse da ih nešto takvo zgromi jer je dovoljno, čini mi se, za ogromnu većinu ljudi, da ih oprži nekakav takav grom da se stav promijeni za 180. Odnosno taj sklop "ja ne bih nikad" je najčešće sklop koji je totalno promjenjiv ako grom problema bubne u osobu koja tako misli i govori. Općenito mi je taj stav "ja ne bi nikad" stav bahatosti i nezrelosti mladosti i prema njemu osjećam... ma ne čak niti prezir, jer znam da će kad tad tu osobu nešto opržiti da će promijeniti mišljenje jer je život takav, pun problema i što si stariji sve imaš manje tih "ja nikad ne bih". Barem mi se tako čini.

[thaia28]

Vrlo brzo nakon neuspjelog pokušavanja javio mi se osjećaj da nešto "ne štima" i usmjerila sam svu pažnju na sebe, vjerujući kako je u meni problem. No, sve su pretrage pokazale kako sam ipak u krivu. MM je jednog dana, bez moga znanja, otišao na privatnu polikliniku napraviti spermiogram i poslao mi nalaz mailom uz napomenu "u meni je problem"

Od prvog trenutka znala sam što to znači... moja teta i tetak punih 15 godina borili su se s ovim problemom, prošli su brojne postupke, gledala sam ih toliko puta kako se nadaju, pa plaču, s vječnim grčem na licu.. eto, oni i njihova borba bilo je prvo što mi je prošlo kroz glavu i prvo što sam osjetila bio je nevjerovatan strah od toga jednog sasvim drugog svijeta.. Tri sam dana plakala bez prestanka, dan i noć, a onda se primila interneta. I ja sam tip koji funkcionira najbolje tako da potpuno mora upoznati svoga neprijatelja, nacrtati si najcrnji scenarij i prvo ga prihvatiti, to je onda startna pozicija za borbu.
u godinu i pol odradili smo 6 ivf postupaka, u međuvremenu su iskrsnuli i neki novi problemi kod mene i u jednom sam se trenutku osjećala da se naš san neće nikada ostvariti. Dva mjeseca kasnije sve se promijenilo.
Većina prijatelja doživjela je našu dijagnozu kao nekakav podsjetnik da se zaista tako nešto može dogoditi i njima; s druge strane ljudi koji su i prije imali glavu u pijesku nisu se nimalo trznuli.

[choco]

Kod mene nije bilo nekog pocetnog soka ili nevjerice...2-3godine smo se "cuvali",onda smo pokusavali,pa sam ja operisala endometriozu i puna nade krenula dalje...naravno,bez uspjeha.Prvi sok je nastupio kada mi je dr rekla da su sada sanse(kao)velike,da nemam ciste....da pratim opet plodne dane.Ti mjeseci su mi bili uzasni.Od trudnoce nista.
A onda krece borba sa raznim bakterijama i upalama i nakon toga uput za mpo.U nasem okruzenju samo je jedan par imao problem sa tim,svi ostali su uvelike imali djecu.Nakon neuspjelih ivf pokusaja zapala sam u krizu,nisam znala kako dalje....pitala sam se da li je to cinjenica koju moram prihvatiti i ne boriti se dalje,da li je to neki "znak odozgo".Mogu reci da mi je tada ovaj forum spasio zivce,da sam jedva cekala da dodjem sa posla i pocnem da citam...MM je uvijek govorio da zna da cemo imati dijete(glumio je da ga ne hvata strah nakon 7 godina).
Onda sam pocela da razmisljam o usvajanju.Svi su me gledali zacudjeno,pa kako cete,pa ta djeca znaju praviti probleme bla bla
To je bila jedina cinjenica koja me tjesila,da mogu biti mama iako ne rodim dijete(a o ljudima koji godinama cekaju na to nisam razmisljala,nisam smjela)

[IRENA456]

Taj dan nikad neču zaboravit.
S obzirom da sam ja več imala djete a nalaz MM je bija odličan mislila sam da je u pitanju neka sitnica.
Nakon 2 HSG-a rečeno mi je da su jajovodi prohodni ali da bi bilo dobro napravit laparo....
DR. me zove u svoju sobu i kaže"s ovakvim jajovodima vi nikada nečete zatrudnit"
Neznam kako sam izašla iz te sobe jer mi se sve vrtilo , suze su tekle,tekle a srce samo šta nije stalo
To popdne za vrijeme posjeta rekla sam MM da ja više ne želim živjet s njim i da je to naš kraj.Bez rječi se okrenija i otiša.
Ostala sam sama sa svojom boli.Evo i sad dok pišem ,plačem kao da opet proživljavam isto
Trebala su mi puna 2 mj. dok sam došla sebi a on je na moju sreču bija strpljiv i čeka je dan kad ću mu se vratit.
Počela je naša borba ali to je neka druga i duga priča koja evo traje več punih 10god.

[sbonetic]

evo kod mene je priča ovakva nakon 9 mjeseci pokušavanja od silne želje za bebicom, krećem na pretrage i sa mnom sve ok, kreće moj dragi i slijedi šok loš spermiogram i dr. ga upućuje kod urologa.....nismo bili još ni svijesni svega počela sam ga šopat raznim vitaminima kao da se popravi spermiogram i onda uslijedio največi šok, pregled kod urologa ustanovljena diagnoza tumor testisa s metastazama na limfne čvorove!!!! :shock:

Od tog dana počela je borba za njegov život, danima sam plakala kako se to desilo, zašto on? ...i da stvar bude bolja da nismo radili te preglede ne bi ni ustanovili, tumor bi se proširio na pluća i mozak! Prošlo je godinu dana borbe koju smo pobijedili ali sada kao posljedica na tu bolest ne možemo prirodo dobit bebicu zamrznuli smo sjeme prije svih kemoterapija i svaki dan se pitamo zašto nam se to događa , ta borba za njegov život natjerala me brzom odrastanju imala sam 25 g, on 26g !!!!! i sada se borimo za svoju bebicu i imamo iza sebe jedan neuspjeli ICSI to je za mene bio drugi šok jer svi su govorili mladi ste uspjet ćete....a sada i ovaj zakon!!!!!

[bublica3]

Nakon 3 god veze i 1 godine braka poželjeli smo djecu. Sijećam se kao danas te ljetne večeri. Znala sam da su mi plodni dani i bila sam sigurna da je to to! Osijećala sam simptome trudnoće odmah. Sretna, trudna,.. vratila se s godišnjeg, lebdila sam od sreće, a ono došla vještica. Naivno, ali to je neznanje. Bila sam tužna, ali nisam se još zabrinjavala znajući da prođe i do godine dana zdravim parovima dok ne ostvare trudnoću. Ali kao s nama je sve bilo u redu...Nakon jedno god. dana počeli smo sa svim mogučim pretragama. I kao svaki nalaz do dana današnjeg je u redu, a prošlo je pune 4 godine i pune fascikle nalaza. Tek prošlu zimu pred prvi IVF sam zaista shvatila da imamo problem neplodnosti. Bilo je tu svega,.. suza, boli,.. iscrpljenosti... momenata kas sam pomislila odustat od svega i otić na drugi kraj svijeta. Pomirit se sa tim meni nije bilo lako... zna bit jako teško iz čista mira. Ali imam posebnog muža velikog optimistu kojeg jako volim i želim dijete s njim.
... dasnas znam da se svako bori s nekim problemom, a ja s ovim. Imam osjećaj da me svemir testira koliko mogu izdržat. Postavljajući non stop nove prepreke.

A ja ću za inat izdržat do kraja i dočekat bebicu!

[big blue]

Nakon 12 godina veze, od čega 1 godina braka, 6 godina smo se štitili (Celest) pa potom izračunavanjem plodnih i neplodnih dana, da bi prije 3 godine počeli neopterećeno raditi na djetetu u smislu kade se desi-desi. Kako se to nije desilo, posumljala sam da nešto nije kako treba i da ćemo možda imati problema (imam par bliskih osoba koje su već imale/ju problema i shvaćala sam da se svakome to može desiti iako nisam shvaćala koliko je to kompleksno i teško jer je nemoguće u potpunosti shvatiti što ta osoba u dubini duše proživljava).
Dakle, sumnjala sam i bila „poluspremna“ na činjenicu da ćemo morati potražiti pomoć MPO doktora, a to se i prvim MM nalazom dokazalo, tako da nisam bila u pretjeranom šoku. Razlog? Vjerojatno nedovoljno znanje što to u potpunosti znači (psihički više nego fizički) i u početku činjenicom da imamo „samo 1“ problem odnosno MM spermiogram. Opet neznanje. Pravi šokovi dešavali su se kada smo gotovo u svakom postupku kod MPO doktora (prirodni AIH) bili suočeni sa novim problemom (1. sve lošiji spermiogrami, 2. izraslina na 1 jajniku 2. slijedeći ciklus izrasline na oba jajnika te u konačnici na ponovljenom nalazu, povišen FSH). U tom osjećaju da sam bespomoćna i da je sve gore i gore a ne da nešto rješavamo, ustvari proživljavam teže trenutke nego na samom početku odnosno prilikom same spoznaje da smo neplodni.

Što se tiče onih koji misle da se njima neće desiti, mislim da se radi o neznanju i negiranju mogućnosti da obolite onda od bilo koje bolesti ali valja je to ljudski iako nikako ne shvaćam zašto se na MPO drugačije gleda.

[ksena28]

obećajem da ću napisati kako sam se osjećala, samo da mi od vaših priča prestanu suze teći

[laky]

kad smo saznali nisam vjerovala( da bar jesam odmah) pa period prihvatanja stanja neka godina mozda i dvije i isprobavanja kojekakvih vitamina čajeva.....i onda start s MPO.sreća brzo smo uspjeli....

ukratko prvo je bio stav to se drugima događa....

[sretna35]

kada sam saznala da će mi trebati liječnička pomoć nisam naročito bila u bedu jer mi se činilo sada će konačno doći rezultati koje smo dugo isčekivalim, znamo da imamo problem pa će liječnici uspjeti ono što nas dvoje nismo uspjeli sami

nažalost, nakon toga uza liječničku pomoć su uslijedile razne faze: entuzijazma, umjernog optimizma, nevjerice, negodovanja, tuge, razočarenja, nihilizma i ponovnog uzdizanja

[ina33]

nažalost, nakon toga uza liječničku pomoć su uslijedile razne faze: entuzijazma, umjernog optimizma, nevjerice, negodovanja, tuge, razočarenja, nihilizma i ponovnog uzdizanja

Super si ovo opisala . Ja bih dodala još i svoje neke - ljutnju (što se time bavimo, što smo se nakačili, što toliko logistiku života podređujemo iluzornoj nadi da će to nešto urodit plodom, što ne možemo stat i reć bye-bye svemu), totalnu rezignaciju i na kraju neki mir i sreću u stilu što bude bit će, ja ću bit OK.

[enya22]

prvo šta sam pomislila je bilo "znala sam" premda problem nikad nije otkriven :/ i to sam isto tako i prihvatila .

Ovako isto i ja. I onda dode bebica sasvim neocekivano prirodnim putem...

[lucija83]

Evo ovako je bilo kod mene nakon neredovitih menstruacija stigla je jedna poprilicno obilna zbog koje zavrsavam na prvoj pomoci i na prvom ginekoloskom pregledu u 23 god i govori mi doktor da mi nesto nije u redu sa jajovodima da se javim svojoj ginicki.Ona govori da su mi prosireni i zacepljeni te me salje na laparaskopiju.Kad me je pregledao doc Saftic i kad je rekao da prirodnim putem necu moci imati djecu u meni ko da je nesto umrlo dolazim u sobu slijedi plac sok nevjerica i tuga i ono pitanje zasto bas meni, a najgore mi je sto su za to moje stanje krivi doktori kad su mi operirali slijepo crijevo prije 15 god ostala je upala i eto ti problema ali dobro idemo dalje raspitujem se i saznajem za Dr.Vlastelica koji je kriv za ovo cudo u kreveticu sto spava.

[Kadauna]

Odlično pitanje.. Kako sam se osjećala kad sam saznala!? Ma negdje sam i slutila, bilo je naznaka, HSG nije bio bajan, ali unatoč toj dijagnozi 2 prirodne trudnoće iako neuspješne. Nakon toga laparoskopija koja pokazuje potpuno neprohodne jajovode i priraslica i tad nisam bila očajna ni tužna posebno zato što su nam rekli da smo mi "Idealni za IVF, mladi, jasna dijagnoza, neprohodne jajovode će zaobići IVF-om, etc." no ujedno sam znala da će to biti dugotrajna borba, za razliku od mog muža. Ja sam vrlo svjesno, realistično i rekla bih trezveno ušla u MPO.

Ovo što mene nakon skoro dvije godine u MPO vodama iako s tek 2 stimulirana postupka i 2 prirodna trenutno jaaaaaaaakooooooooo muči je ono što je i Ina već spomenula:

jedan jako trnovit put, bez ikakve sigurnosti u krajnji ishod, znači, sigurno je da ćemo uložit masu truda i vremena, a upitno je hoće li to uopće imat rezultat.

Bilo je tu svega... tuge, bijesa, pitanje "a zašto baš mi?", ali moram priznati da smo još uspjeli očuvati sebe, nas, naš brak, našu 14-godišnju vezu. Nadam se stvarno da ćemo imati i dalje snage za ovu borbu, ma kakva god ona bila

Šaljem MM

[Biene]

Pošto sam znala da imam PCOS pretpostavljala sam da bi moglo biti problema sa T, no kako mi je gin. nakon UZV govorio da vidi ovulacije, 6 godina smo se štitili da nam se ne "zalomi"( danas nam je to jakooo smiješno).
Kad smo počeli raditi na bebici , kako nakon 4-5 mjeseci nije bilo ništa, odmah sam krenula kod ginekologa, privatnika da se ne mučim po bolnicama. "Ooo pa nije to neki problem, klomifeni, ciljani odnosi i vi ćete biti trudni", reće doc. i mi presretni, kod svakog UZV -500 kn, no nema veze sve za našu bebu. I tako 4 mjeseca, rezultata nema, novac potrošen, živci rade,..... Shvaćamo da je vrijeme da krenemo kod ozbiljnog MPO doktora i u kliniku, dolazimo na VV,radim HSG,pauza, ... ostalo se vidi u potpisu.
Kako smo se osjećali? Mislili smo da ćemo to lako i brzo riješiti, da to nije veliki problem, nije bilo onih pitanja pa zašto baš mi?
Nakon 3 godine borbe(od toga 1,5 god. na VV) nismo baš puno odradili, zakačio nas je novi zakon i sad se pitamo zašto baš mi?
No, iz ove kože ne možemo, biti ćemo uporni i strpljivi.

[Dodirko]

Došlo je kao "normalna" posljedica nakon što nisam ostala u drugom stanju nakon dužeg vremena. Bez tuge ili nešto slično krenuli smo u maratonska čekanja svega i svačega.

Tuga je prisutna zato što nemamo našeg bebača. Više su me pogodili neuspjesi nakon postupaka.

Jednostavno nemogu shvatiti da je mrivca (mrvice) bila, dijelila se je i nije nam ostala. To boli!

Jako me je bilo strah igala a sada je to daleko iza mene.

Od sveg srca želim naše dijete i neće mi biti ništa teško da ga dobijemo.

[Šiškica]

Evo još jedne koja je rekla "Znala sam"..
Od malena imam problema s bubrezima i mjehurom, tako kad su mi na redovnom ultrazvuku abdomena rekli imate vjerojatno PCOS, moram reći da se nisam iznenadila..probala sam to riješiti prije braka, al nije bilo baš nikakvih pomaka..
Prošlo ljeto nakon gotovo dvije god. braka smo krenuli na VV..Otkrili smo puno toga..MM je svoju diagnozu jako dobro primio..Stojećki što bi rekli !!
A ja sam zadnjih dana u komi i ne znam što da mislim.. ni jedan nalaz mi nije dobar :/ svaki odlazak dr. je otkriće mogućeg problema..i došla sam do tud da mi se po glavi mota činjenica "da ja možda stvarno NIKADA neću imati djecu" i beskrajno sam tužna.. Nadam se da ću se ipak uskoro sabrati i krenuti dalje..
U 10 mj. sam trebala na svoj prvi IVF.. a sad samo dragi Bog zna kad će to biti.. još će me proglasiti psihički nestabilnom

[martina123]

Kad sam vidjela tvoje pitanje htjedoh ti kratko i jasno odgovoriti: kao g...v..n..o ! ... 8)
Sory ali to mi je bila prva recenica na pameti...

Moj prvi susret sa tom cinjenicom bio je jos kad sam imala 19god. i kada su mi izvadili jedan jajnik.
Sjecam se doca u sok sobi: Martina, ukoliko ikada zelis bebu, ovaj desni jajnik moras cuvati kao da je sam Bog!...
Pa su pocele komplikacije i onda opet bolnice, pa su pocele nocne more i tihe frustracije (ipak sam bila jaaako mlada)..
Pa mi je jedan pokojni doktor sa 19god. preporucio da odmah postanem mama, jer kasnije..hm, tesko.... :shock: Pa jos idem u skoooooluuuu...

Uglavnom, mnogo godina kasnije, kada sam se udala (jos nismo planirali bebu) kod mog sadasnjeg ginekologa u ordinaciji, pita doktor mene: I kada cete onda vas dvoje na bebicu?
A ja, kao da me grom udario, tamo iza zastora gdje sam se oblacila... Opet nakon dosta godina, pitanje koje mi nije dalo mira...
Doktor je samo u jednom trenu iz garderobe cuo moje jecaje..
Tada smo pricali ozbiljnije i on mi je rekao da odkuda mi takva pomisao da sigurno necu imati bebice jer sad je vec dosta kasno...?!
I onda, koji mjesec kasnije, poceli smo raditi na bebici...
I NISTA, NISTA, NISTA....
Nista..........
Po preporuci istog doktora otisli smo provjeriti mm i kada smo shvatili da i on ima problem.......
E to me ubilo...
Pa kakve su nam sada sanse?????!!!
Sjecam se, gledala sam u taj nalaz u tisini, satima.....
Bez suza.
Sve dok nisam vidjela supruga...
I onda sam plakala u tisni jer nisam htjela da me cuje, nisam htjela da odmah postane svjesan da ce nasa borba trajati duuugo, dugo...
Taj dan nisam izasla iz kreveta...
A drugi dan, bio je prvi dan nase borbe, hvatanje u kostac sa stoglavim zmajem, sa zbrkanim osjecajima i zeljama, u stalnoj potrazi za snagom koja dode pa prode, u kostac sa negativnim rezultatima pa ponovnom nadom pa.....
Sve ostale znate...

Morala sam se cijela citirati... htjedoh reci da je i mene najvise bolilo kada se desio spontani i kada sam izgubila svoju prvu trudnocu....

Takoder.... cinjenica da nemam djece nije tako strasna, ali mi je svaki neuspjeh nakon postupka bolan, i onda cekam da prode vrijeme da opet osnazim i krenem dalje...

[slavonka2]

Čitam ja vaše priče i šmrcam tu na poslu zadnji dan prije zasluženog godišnjeg....

Kada smo se MM i ja vjenčali nismo htjeli djete odmah pa smo se čuvali. Kao, bit će vremena jer smo mladi , treba prvo nešto steći da djeci i nešto pružimo u životu....

Ali kada smo shavtili da je najpotrebnije da im pružimo ljubavi i pažnje prolazili su mjeseci a vještica je dolazila.

Bilo je tu držanja nogu na zidu dok mi se krv ne bi slila u glavu da mi dođe slabo i ništa...
Nakon mojih pretraga koje su bile OK bio je na redu MM. Nismo ništa očekivali...jednostavno smo htjeli znati da li je sve ok sa našim zdravljem pa da se malo više trudimo... , idemo na godišnji ili sl.

Ali njegov izraz lica dok je išao prema autu u kojem sam ga čekala dok je podizao nalaze je najgora slika koju ću pamtiti cijeli život...

Danima smo plakali, tugovali, padali i podizali se.... užas...

nismo rekli dugo nikome jer je to za nas bilo jako bolno...

ali danas, to mi daje snagu za nova jutra, pričam o tome i ljudima koji su zatvoreniji dajem do znanja da je to naša borba i da se mi toga ne stidimo...

I danas, nakon jednog neuspjelog pokušaja MPO, mi se radujemo ljetu i godišnjem, jer možda MM nešto i napravi sam :D , a ja sam tu da mu pomognem ...

ali smo si i dalje ostavili prostora u našim planovima da na jesen idemo opet po naše smotuljke čekajući u redu sa svim onim parovima u čijim očima tinja ista nada kao kod mog MM-a i mene.....

[bak]

neke vaše priče baš su me dirnule, zapravo, podsjetile na moju....

kada sam upoznala mog muža , udovca sa već velikim sinom, mislila sam on je taj sa kojim zelim dijete, jedino ce nam moji pcos jajnici malo zadavati glavobolju.....

nakon pokusavanja od godinu i malo preko, izvadio je i mm nalaze, da budemo sa njegove strani mirni....sportas, ne pije, nikad cigaretu zapalio....
nalazi uzasni! malo ih ima, spori nikakvi.... mjesec dana nisam htjela da me dotakne.... dakle, strašan šok, ali kada se covjek suoci sa problemom i kada dopusti da ga taj problem šokira a potom odšokira, krene dalje...

prva potpomognuta, neuspjela. zapravo, ne znam je li tako samo meni jer kod drugih primjecujem neopisivu zelju za borbom, meni je bila toliko psihicki i fizicki bolna da me je slomila i da me druga ceka nakon godinu i pol.... sa ovakvim novim zakonom ne vjerujem da cu ici na svakodnevne injekcije, moram vidjeti sto dr kaze...

i uz svu tu pricu o problemima sa (ne)trudnocom, tu je jos i nezaposlenost, od mog muza a sada jos i mene....

pa kazem ponekad: boze, vise nije ni malo smijesno!

ne mogu vam opisati kakav se autsajder osjecam kraj svih koji rade ili imaju djecu....moji kontakti sa ljudima oko sebe sveli su se na bok bok....

drugima ne pricam o svojim problemima, ne zato jer se sramim vec mi je u sadasnjoj situaciji najmanje potrebno necije sazaljevanje ili nerazumijevanje....

i vjerujte mi, ponekad ne znam kako dalje....

[vikki]

Bak, svi se mi ponekad tako osjećamo. Mi smo zahvaljujući pustim pretragama u vezi s (ne)plodnosti i prije IVF-a slučajno otkrili težu dijagnozu MM (nema veze sa spermiogramom), nakon čega su nam čak i govorili (i neki prijatelji i neki liječnici) da što će nam dijete (ili meni s njim), kad je on teško bolestan. I ja se to katkad pitam, no još nismo odustali (definitivno), možda samo manje forsiramo prirodu i postupke, i polako se navikavamo na činjenicu da ne možemo baš sve imati (što ne znači da smo manje tužni zbog toga).

[Sanja79]

Ne mogu reći da nisam ni malo sumnjala da ćemo imati problema, ali da ćemo imati tolikih problema- mislim da se niko ne može pripremiti na to. Ja imam jedan policističan jajnik i uvijek sam mislila da će to biti kamen spoticanja, ali smo se uvijek strogo čuvali i mislili da bi nam se moglo "omaći" a to nismo htjeli (kao da je to najgora stvar koja nam se mogla dogoditi).
Međutim, kad smo dobili nalaz MM sa svim nulama bez ikakve dijagnoze i objašnjenja- nismo razumjeli šta je to. Nije nam bilo ni malo jasno... Kao možda je greška. Onda ponovljeni nalazi i ista priča. Već tada sam uveliko bila na ovom forumu u Prije začeća pa sam se odmah prešaltala na ovaj pdf. Tu nam je forumašica miggullyy spasila mnogo vremena i živaca i odgovorila me od predložene isključivo dijagnostičke biopsije (ne samo da ne zamrzavaju, već tada nisu ni radili ICSI). Mislim da ću joj biti doživotno zahvalna za to. Onda jos konsultacija, sve više doktora nas je upućivalo na usvajanje ili donora i polako smo shvatili koliko je ozbiljna situacija. O čajevima, prirodnim ljekovima, i sl. da ne govorim...
Onda je MM rekao da bi me razumio ako ga ostavim zbog toga, na šta sam ja počela plakati (prvi put pred njim zbog neplodnosti) i rekla nikad zbog toga...
Međutim, najveći udarac mi je bila biopsija kod Reša, to je bilo crno na bijelo. A nije ni pomoglo to što sam gledala samu biopsiju i shvatila kroz šta smo oboje spremni proći a da nema nikakvih garancija. Zakon brojeva je zakon za nas, ali sam odustala od procenata jer su me samo ubijali u pojam. Kako ući u 2 ili 10%? Na kraju te biopsije, bila i ostala nula za nas.
Ja sam tad bila očajna. MM nije htio da govori o tome jedno vrijeme, a ja sam ludila. I onda mi je jednog dana rekao da je u redu, da idemo dalje pa makar i sa donorom. Nije htio meni da uskrati biološko roditeljstvo...
Srećom, naša borba je kraće trajala ali smo prošli kroz sve faze...
Ovo je bio naš posljednji pokušaj, i hvala Bogu, uspješan. Ipak smo upali u malecki postotak nasuprot svim očekivanjima.
Nisam ranije imala razumijevanja tj. nisam imala pojma s čim se ljudi bore kad se bore s neplodnošću. Sad se trudim da informišem "mlade i lude" i one koji nisu tako mladi ali su "ludi", i često se pozitivno iznenadim.
Eto, odužih, ali nijedna naša priča nije kratka...

[hanumica fata]

super tema.
kako sam se osjecala? - jos uvijek to ne mogu da opisem, vjerovatno cu sa neke vremenske distance od nekoliko godina bolje moci da govorim o dogadjanjima koji su mi se prosle godine srucili na glavu...
kada sam saznala (na rutinskoj pretrazi, prije nego sto je i bilo razloga dizati paniku) da imam povisen fsh, prva reakcija je naravno bio sok, ma ne desava se to meni :shock:
sto kaze pino u prvom postu - hajde sto te neko napadne, ali odmah teskom artiljerijom...
nije prosla ni koja sedmica, taman sam pocela da smisljam izlazne strategije, kad stize spermiogram od MM - nije ni on bas sjajan, opet sok :shock:
i tu ja kazem sebi - valjda mora tako da bude, cim mislis nema gore, ono se desi jos nesto da te porekne...
nismo se nas dvoje ni oporavili i poceli da pricamo o tome, kad stigose kroz koji dan jos i neki zakasnjeli nalazi - good luck, pronasli nam jos i antispermalna antitijela!
i tako.

[hanumica fata]

sto kaze moja doktorica - vi ste kao par u 'sivoj zoni', vama trudnoca moze da se desi sutra, a ne mora nikada u zivotu (zasad smo u inseminacijama, uskoro cemo na ivf).

sta da kazem, na analize sam prestala da idem - ne zelim da znam nikakve brojeve, ne interesuju me, tj, pogadjaju me i unose strasan nemir u zivot. premda je rekla doktorica da se FSH kao spustio, kao i antitijela, a i MM se dopinguje vitaminima...
gledam da se bavim sto vise mogu samo stvarima koe mi donose zadovoljstvo, i sve mislim, nek smo zivi i zdravi sto balasevic kaze, ostaje mi to sto se volimo