Nakon 5 godina veze, odlučili smo da je vrijeme za svadbu i bebu. Prvu godinu nisam ni razmišljala da se to neće ubrzo ostvariti. Prošla je još jedna godina, pa još jedna i tako redom... Nakon tri godine braka dr. mi na redovnom pregledu kaže "ili se dovoljno ne trudite ili to neznate raditi"! Ja u šoku, nakon nekoliko dana promjenila dr. Objasnim novoj doktorici sve, godine braka, želju itd... i ona kaže ako za 6 mj. ne bude ničeg, onda radimo spermogram. U to vrijeme, nju premjeste u drugi grad i ja ostala bez dr. Nakon nekog vremena odem kod nove dr. koja nas konačno uputi gdje, šta i kako odraditi... Moji nalazi sve o.k., MM oatzs! U datom trenutku nisam ni znala šta to znači! Bolje, jer ne bih mogla sjesti za volan i odvesti se doma.
Slijedili su mjeseci svega...tuge...očaja...ljutnje...
I stala svemu tome na kraj! Uzela tel. u ruke i na 988 tražila broj Klinike, naručili se i krenuli.
Sad je već iza nas 1 IVF, 1 ICSI, 2 prirodna IVF. A i idući mjesec idemo u prirodni, ako ne uspije opet, i opet i opet...
Dok malo ili dva ne zakuca u mom tijelu!
Od svoje 18. sam znala da imam PCOS, menstruacije su mi bile užasno neredovite i bez Dabrostona ništa. Kada sam navršila 20 pitala sam gin. da li ću ja jednog dana imati probleme da zatrudnim. Odgovor je bio "ma ne". Ali nešto mi je govorilo da će biti obrnuto. Udala sam se,prestali smo "paziti" i ništa. Nakon godinu dana pokušavanja,ništa...Tad sam opet otišla kod gin. i ona mi je prepisala Yasmin i rekla da neka to pijem 3 mjeseca i da ću sigurno zatrudniti..I opet ništa...Onda je počelo s Klomifenom...Nema nikakve reakcije..ni jedan folikul...Plakala sam skoro svaki dan..pričala gluposti svojem M(da ako ja ne budem mogla imati dijete neka si on nađe drugu ženu,da ima pravo na tu sreću da bude otac)Onda me on upitao da što je meni, da je njemu najbitnije da ima mene, a dijete će doći. Da on nikada nebi pomislio da ima neku drugu samo zbog toga(stvarno sam gluposti govorila, ali to je bio šok) I nakon terapija klomifenima i folikulometrija moja gin. se odlučila prošle godine da ja odem na drilling i neka mi odmah naprave hsg. I rekla mi da se drillingom povećavaju šanse da zatrudnim i to mi je ulilo nadu. I prošla sam sve to, jajovodi prohodni. Ja sva sretna, mislila sam budem ja zatrudnila do kraja godine. Gin. mi je dala metformine kao da još više poveća šanse.Ali opet ništa. I sada je odlučila i rekla mi da više nema smisla.Najbolje je da vas šaljem za Zg na MPO. Evo i mi sada krećemo na taj put. Znam da isto možda neće biti bajan ali kada vidim sve vaše priče i pozitive znam da će mi biti lakše. Jer znam da nisam sama. Imam vas kao primjere i suputnice u ovome, imam svog M kojeg obožavam, koji mi je najveća podrška,koji mi briše suze s lica i daje mi optimizma, imam svoju majku i dva brata koji jedva čekaju da postanu ujaci,imam šogoricu i nikako da ne izostavim svoju svekrvu koja mi je također velika potpora i koja mi govori da će biti sve ok...Evo toliko od mene
Posljednje uređivanje od Maybe baby : 17.03.2010. at 21:07
a joj..........ja i moj muž smo počeli raditi na bebi prije 3.5godine. Onda još nismo bili u braku,rekli smo polako čemo bebu.....pa onda vjenčanje.Ja sva pune entuzijazma odlazim u gradsku knjižnicu i dižem knjigu "Povečajte svoju plodnost" i obavljam rutinski ginekološki pregled.Sve ok kaže ginekolog....i tako je prošla godina.....a bebe nema.
MM je sam na svoju ruku otišao napraviti spermiogram- diagnoza Normozoospermia i ja počinjem sumljati da je u meni problem.Odem opet kod svog ginekologa i krenemo s ciljanim odnosima i klomifenima.....6 ciklusa ciljanih i ništa.... potom odem u bolnicu na HSG. Nalaz uredan...Hsg me ništa nije bolio...Pa potom na jednu inseminaciju pa ništa....i onda na čajeve...marulja..vrkuta..matična mlječ..sve i svašta na prirodnoj bazi.......i onda prošle godine u 7mj. ja trudna.O Bože niko sretniji od mene nakon 2.5godine napokon trudna.NO međutim moja je sreča kratko trajala.Tjedan dana nakon što sam saznala da sam trudna hitno sam primljena u bolnicu u strašnim bolovima i krvarenjem.ŠOK...vanmaterična trudnoča odstranjen desni jajovod. Ma nema veze ajde imam još ljevi pa bit če valjda drugi put u redu. I evo sad u 2mjeseu opet završim u bolnici..menzis mi ne prestaje 20 dana i doktora kaže opet vanmaterična trunoča.ŠOK odstranili su mi i desni jajovod........sad doma na bolovanju skupljam snage za dalje....poslala sam papire u Maribor...........i ostaje mi nada da čemo i mi jednom postati roditelji jer kako se kaže poslije kiše uvjek dolazi sunce.............
Imam jedno dijete, došlo samo tako. A onda smo htjeli drugo... i nikako. I nakon god i pol pokušavanja ode muž napraviti spermiogram... i bingo- mali broj, slabo pokretni. Dr. preporuča inseminaciju (za početak).
Kako se osjećam...Ljuto i jadno. I krivim i mog muža, i Boga i vraga. I tako par dana na početku svakog ciklusa... A onda taman kada zaboravim... a onda sve ponovo. Ludim i ne znam koliko ću još moći. A još nisam ni krenula u postupke (u fazi sam pretraga), ne mogu ni čitati o njima. Jer suze samo teku.
I ne znam kako to podijeliti s drugima, kako objasniti na poslu kamo idem... Zato sam i krenula privatno (jer tako mogu na preglede popodne, nije da si to mogu samo tako priuštit). Nekako mi se čini da drugi ne bi to razumjeli, a i nemam volje dijeliti to. Pa ni s vlastitim roditeljima. Jer strah me da ću se raspasti.
Ne znam kako prestati kriviti muža i kako prihvatiti situaciju...
Znam da bih trebala zahvaliti Bogu što mi je podario bar jedno dijete bez nekog problema (jer drugima nije ni to). Ali trenutno ne mogu.
ili dva ne zakuca u mom tijelu!
Odgovori s citatom
