Kako ste se osjecale kad ste saznale da vam treba MPO?

[mare41]

gledam da se bavim sto vise mogu samo stvarima koe mi donose zadovoljstvo, i sve mislim, nek smo zivi i zdravi sto balasevic kaze, ostaje mi to sto se volimo [/quote]
Vjerujem da se svi tako držimo-ljubav, veselje i zadovoljstvo u drugim stvarima, al ja osjećam da ostaje tuga, tuga zbog praznine, tuga zbog potrganih očekivanja, tuga jer se ljubav neće množiti tako da se dijeli, tuga što će mojom "krivnjom" MM ostati uskraćen, e da i tuga jer nikad neću obući jednu preslatku trudničku košulju (ipak je nisam kupila da se ne ureknem), show must go on.

[mare41]

Zar je moguće da sam zaboravila na tugu zbog novog zakona, brzo mi se pamćenje vratilo

[hanumica fata]

[size=9]ja osjećam da ostaje tuga, tuga zbog praznine, tuga zbog potrganih očekivanja, tuga jer se ljubav neće množiti tako da se dijeli, tuga što će mojom "krivnjom" MM ostati uskraćen

mare draga, NEMOJ, yebes tugu!
razumijem ja tebe totalno - i sama se ponekad osjecam kao opsjednuta demonima...narocito na pocetku ove MPO price je bilo tesko - svaka misao vodi samo u jednom pravcu, veza sa partnerom je odjednom na probi, budjenje u znoju pred zoru i borba sa tugom...i tako stalno, dok borba za T ne postane pitanje opstanka...

ali sto vrijeme vise odmice, stvarno sam ubijedjena da se mi cure dosta tripujemo na sve ovo i da situacija i nije bas tako crna!!!

ufuravamo se na izraze 'prazna materica', 'lose jajne celije', prebrojavamo muzevima spermatozoide, i ostale boze-me-sacuvaj gluposti, i time unistavamo i omalovazavamo sistematski same sebe!
a sve uz svesrdnu pomoc drustva, koje je prvo smislilo pritisak na zenu da se obrazuje i bavi karijerom, ali nije zaboravilo da joj sisa krv na slamku ako u pet do dvanaest po bioloskom satu ne postane i super-majka

sigurno djeca JESU vazan i prevazan aspekat u zivotu, ali od vlastitog emotivnog i mentalnog integriteta NEMA nista vaznije.
i zato sam ja odlucila da se borim protiv malodusnih postova i molim za pomoc na ovu temu

a kako vidim ti si na pocetku MPO price i postupaka, bas kao i ja, tako da su sanse sasvim dobre da se umjesto visokih ocekivanja koja ubijaju jednog dana dese pozitivna iznenadjenja koja beskonacno raduju
zelim i znam da ce da bude tako.
hug

[hanumica fata]

evo bas juce kod nas u novinama osvanuo clanak o jednoj popularnoj voditeljki, koja je sa 44godine sada trudna i osjeca se super!
dakle, samo glavu gore

[ina33]

Baš mi se sviđa tvoj post, hanumice, good for you. Ja sam nekako pokušala dati svoj obol tome u Izlaznoj strategiji, taj je super topic otvorila jedna krasna cura, ne javlja se više baš puno, ali sukus je ovo što si ti rekla - pozitivna iznenađenja i očuvat sebe i nekako se nadam da bi taj topic mogao postat utočište za slične misli .

[mare41]

dakle, samo glavu gore

Super ste podizači :D , jednostavno ima lošijih dana, možda ih treba odšutiti, sad idu bolji dani jer idemo u fight!

[nevenera]

hm, kad mi je gink rekao da imam PCOS bila sam posve van sebe, a nismo ni počeli raditi na bebi. to me pripremilo da će biti problema. bial sam 10 mj kod jednog ginekologa i onda sam zbog "ma sve će bit ok, čim se vi opustite.... " prešla u drugog. ispalo je da nemam PCOS već neprohodne jajnike a mm ima oligoastenozoospermiju. što je izazvalo drugi val očaja i to kod njega jer smo mislili da znamo u čemu je problem i kako da se s njim nosimo.
najbolje i najiskrenije je reći da sam u početku visila na netu i tražila sve informacije o tome te punooo plakala.

[hanumica fata]

Baš mi se sviđa tvoj post, hanumice, good for you. .

thanx, ina33!
ja cesto razmisljam na temu velikih ocekivanja spram sebe i svog tijela i koliko ona smetaju onoj obicnoj, svakodnevnoj sreci...

evo jedan link (sorry za offtopic!) na cuveni talk od barry schwarz, gdje covjek vrlo dohvatljivo govori o ocekivanjima (u kontekstu prevelikog izbora) i to utice na osjecaj srece

http://www.ted.com/talks/barry_schwa...of_choice.html

[jelenkić]

Ušla sam u ginekološku ordinaciju s nadom da će mi dr potvrditi trudnoću, a izašla sam van kao da me netko pogodio strijelom u srce. Nisam bila trudna niti mi se trudnoća smiješila u izglednom roku, policistični jajnici. Nakon toga 5 mjeseci klomifena, ni jedan folikul, očigledno da je moj dr ipak bio u pravu, koliko god ja to pokušavala negirati. Zatim šok spermiograma, asthenoteratozoospermija, pokretnih 0%. Kako sam se osjećala; kao da je u meni sve zamrlo a nisam smjela pokazati, već sam samo nasmiješila i zagrlila dragog i rekla da će sve biti u redu, jaki smo mi. S tim osmijehom i dan danas hodam i svoje osjećaje držim u sebi, a kad sam sama u autu na autocesti Varaždin- Zagreb, na jednom od svojih pohoda na W, tada sve suze svijeta liju iz mene, tada sam najslabija na svijetu...

[wewa]

spoznaja je stizala u fazama.
ne znam zasto, cijelog sam zivota razmisljala "Ako budem imala djece" - umjesto Kad...
onda, kad smo odlucili poceti se truditi - nakon godinu i po braka, nije islo. pa smo nasli da mi je prolaktin povisen. sto je opet izgledalo kao potvrda one "ma ti si previse u tome, opusti se, ne moze ni uspjeti ako si u grcu, sve ti je islo kao po spagi, mora nekad negdje i zapeti..." guilt trip svakog trena.
a onda je MM odlucio uraditi nalaz i eto ga sok - on ni ne shvata sta znaci onih tadasnjih 7 mil/ml, losa pokretljivost. pa onda pitanje otkud to?!
nisam htjela vjerovati da je ICSI za nas, nadala sam se da cemo ih skupiti dovoljno za AIH - jer nam tad ne treba viza za dijete, mozemo imati i domace... pa smo ih nakupili dovoljno za AIH - pa se raspali kad je stigla prva nula na beti.
MM se poslije toga nije vise ni skupljao do kraja, a ja - ja sam htjela ICSI - da vidim kako to izgleda. pa vidjela. eto, sad jos Mb, a poslije ko zna - mozda s bebom po bracu, mozda vise nikad preko granice po bebu, mozda ostarimo sami... zasad znam da sam radila najvise sto se moze. a Bog dragi ce dati ono sto nam je sudjeno - a i sigurno dobro za nas.

kako gledam na one sto ne znaju sta je MPO - ne zelim im da saznaju. ne zelim im da vrijeme, emotivnu snagu, zdravlje, novac trose na pokusaje. zelim im da uspiju i da uz roditeljstvo steknu i neogranicenu empatiju za nas s drugacijim putem.

[tiki_a]

Kad smo oboje jako poželjeli bebicu, godinu dana nismo preskočili ni jedan plodan period, zapravo dan-dva jer kroz tjedan zbog posla ne živimo u istom gradu. Bili smo malo žalosni jer nam nije uspijevalo. Ali nakon razgovora s dr. rečeno mi je da imam 75% šanse zatrudnjeti od ukupno 3 postupka. Bila sam uvjerena da će to tako i biti. I bila sam sretna (lude li glave!) što ću imati "dijete iz epruvete", baš svemirski :D . Ali na žalost još uvijek lutamo u tom svemiru...

[hanumica fata]

sjetih se jos necega vezanog za zadatu temu:

naime - iako je kod mene vijest da smo MM i ja kao par zreli za MPO relativno nova (nema jos ni godinu dana), zanimljivo mi je to da svog prethodnog sexualnog zivota vise ne mogu jasno da se sjetim :shock:

paradoxalan osjecaj - kao da se lose MPO vijesti ne desavaju tebi, a istovremeno kao da nikad ni jedna druga realnost nije postojala.

svo ono opsesivno pazenje da se trudnoca ne daj boze ne dogodi, sve godine koje su prosle u prebrojavanju dana i drhtanju da li ce doci M, osjecaj SPOKOJSTVA i lagan san kada M napokon dodje...

kao da se sve to desilo u nekom filmu, kojeg sam gledala davno i ne sjecam se vise dobro ni lica, ni dijaloga...

[Kadauna]

kako gledam na one sto ne znaju sta je MPO - ne zelim im da saznaju. ne zelim im da vrijeme, emotivnu snagu, zdravlje, novac trose na pokusaje. zelim im da uspiju i da uz roditeljstvo steknu i neogranicenu empatiju za nas s drugacijim putem.

Wewa i sretno u Mb.....

[rozalija]

wewa ići ćeš ti nama draga opet preko grane sa svojom mrvicom po bracu ili seku.

[hanumica fata]

... pa smo ih nakupili dovoljno za AIH - pa se raspali kad je stigla prva nula na beti.

wewa draga, jedan AIH i ISCI nije jos nikakva statistika...
nego ima li nade da sarajevo dobije neku dobru MPO kliniku?
kod jedne moje rodice u bosni pomalo zapinje, i ona se sprema na MPO...ali gdje se u sarajevu najbolje obratiti?

drzim ti palceve! samo se drzi cura sa foruma, lakse je zajedno

[ZAUZETA]

Kako sam se osjećala? Pa, ustvari, i prije braka mi je MM rekao da mi vjerovatno neće moći napraviti dijete. Bez pretraga i nalaza, imao je takav osjećaj. Ja mu uvijek kažem da si je to narekao.

Pa sam si ja mislila, joj, kako će se iznenaditi. A iznenadila sam se ja kad nam je nakon prve godine braka stigao njegov nalaz - astenozospermija. I nisam ni u jednom trenutku mislila da će se ta priča razvući na evo, već osmu godinu.

Znate kako kažu kad si u bolnici, imaš osječaj da je cijeli svijet bolestan, puna čekaona žena, djevojaka, svaka nosi hrpicu papira, muževi sjede najčešće svako u svojim mislima..., tišina, čekanje...

Pa oni ranojutarnji ultrazvuci i svi oni parovi, neki po prvi put, neki tek im je prvi dan pa neznaju kud sa uputnicom, neki sa putnim torbama...spremni za odlazak na prvi kat... nada u očima, a istovremeno tjeskoba...

Sjećam se kad sam došla prvi put u Petrovoj u sobu na aspiraciju, i očekivala da ću biti jedina čiji M ima problem, a kad tamo od nas 6, sve smo bile zbog NM. E, to mi je bio šok. Od 7 stanica vratili su mi jednu i nekako nisam imala baš dobar osječaj od početka, ti dani mirovanja su mi protekli u užasnom strahu i stalnom trčanju na wc. I kad sam prokrvarila nisam ni stigla do bete. MM plače za sebe, ja za sebe. Mislim da je to prvi puta da sam zaista posumnjala u naš spoj i da ćemo ikad imati bebicu.

U međuvremenu generacija se poudala i tri bliske prijateljice čekaju svoje juniore. Pred njima nabacimo masku, ma to je super, a svaku izgovorenu rečenicu dopunjavamo u sebi ... zašto mi ne možemo...

Za drugi IVF sam spremnija, iskustvo me čini spremnijom, znam da me neće boljeti, što mi je jako važno i od 5 stanica tri kvalitetne mi vračaju i ja lagano u brizi zašto tri? Pojma nemam o mogučnostima zamrzavanja, dr. propustio pričati o tome, a mi neupučeni pa nismo ni pitali prije. Mirovanje i utrogestani, i 11 dpt lagano krvarenje. Zovem Petrovu, dali da prekinem utriće, dr. kaže izvadit betu i doći. 12 dpt vadim betu, već krvarim pristojno, i očekujem 00. Zovem laboratorij i žena kaže 30, po mome to je trudnoća ali dođite po nalaz pa odite svom dr. Počele su mi se ruke tresti i panika hvatati jer sam već naprevila izlaznu strategiju, i sad to...

Na ultrazvuku dr. samo pogleda nalaz i kaže ponoviti za 2 dana i doći opet. MM bez puno komentara, jadan neupučen, nema pojma o čemu se priča, šta koja vrijednost znači, koji su mogući ishodi, a i ja bez strpljenja...

Za 2 dana beta 17 i dr. kaže opet ponoviti, ali najvjetovatnije ništa i tako bi.

Najgore u cijeloj priči mi je ta nesigurnost u ishod. Nema garancije, svaki razgovor ništa ne definira, sve solucije su stalno u igri, varijable se mijenjaju - MM od asteno, preko normo se vraća na astenoteratozo..., kao da smo svako malo u kladionici pa biramo parove i pogađamo koeficijente.

I ta situacija kad u tebe stave zdrave zametke, a ti s toliko strepnje silaziš sa stola, voziš se kući, bdiješ noću, moliš se i nadaš, tražiš svoj modus da pomogneš svom tijelu, kao, ne misliš na to... a svaka misao svjesna i nesvjesna je unutra sa njima, vizualiziraš i misliš pozitivno da ne urekneš... i gledaš dane na kalendaru koji su dugi kao mjeseci...

Odužilo se, oprostite... svima šaljem

[wewa]

... pa smo ih nakupili dovoljno za AIH - pa se raspali kad je stigla prva nula na beti.

wewa draga, jedan AIH i ISCI nije jos nikakva statistika...
nego ima li nade da sarajevo dobije neku dobru MPO kliniku?
kod jedne moje rodice u bosni pomalo zapinje, i ona se sprema na MPO...ali gdje se u sarajevu najbolje obratiti?

drzim ti palceve! samo se drzi cura sa foruma, lakse je zajedno

ne u sarajevu, nego u BiH se nema kome obratiti. zato je nasih 1 aih i 1 icsi kao njih 10 za zagrepcanke.... evo, drzim se foruma vec 6. godinu, da mi ga nije, posizila bih dosad.

cure moje drage

[hanumica fata]

ne u sarajevu, nego u BiH se nema kome obratiti. zato je nasih 1 aih i 1 icsi kao njih 10 za zagrepcanke.... evo, drzim se foruma vec 6. godinu, da mi ga nije, posizila bih dosad.

joj wewa draga, bas mi je zao.
uzasno je da u sarajevu stalno mogu da se izmisljaju nova ministarstva, ali niko da osnuje postenu MPO kliniku

ne znam da li cure uspijevaju bar ne nekim forumima da se organizuju i razmjenjuju informacije? mozda ovdje na rodi moze da se odvoji neki cosak ili napravi maleni podforum za cure iz bosne?

ako je neka utjeha, barem ovdje na rodi ste u dobrom drustvu. ja evo imam priliku na stranim forumima da ucestvujem i da poredim...situacija je takva da ima stvarno odlicnih US foruma (ali njihove MPO strategije su uglavnom malo drugacije). sa druge strane, kod mene u njemackoj ima jedan ogroman kinderwunsch-forum, ali ja se svaki put nanovo iznenadim kako cure koje su na njemu o mnogim stvarima veze nemaju...ovdje na rodi postoji puno veci stepen poznavanja vlastitih rezultata i dijagnoza, veci stepen razmisljanja uopste...

mozda mozes ti sa svoje strane da poguras barem neka mjesecna okupljanja u sarajevu ili slicno?

[rozalija]

E moja hanumice, da znaš ti kakvo je ovo glupost od države, dođe ti da vrištiš od tuge gdje živiš. Recimo ja sam prije par mjeseci bila na pregledu kod jednog ginekologa u Mostaru, koja je tek startovo sa MPO i kaže on meni njihovu cijenu postupka (6.000 KM ili 3.000 EUR) i pita mene koliko si plaćala postupak u Splitu ja kažem ICSI 9.000 KN a on meni kaže nemoguće, poslat će on jednu prijateljicu da vidi cijenu, to je kaže nemoguće a onda pita mene kolika će biti cijena u Mariboru postupka bez injekcija a ja kažem oko 2.500 EUR a on meni opet nemoguće. Ko u Gradčcu je 10.000 KM (5.000 EUR) pa je onda kod njih super cijena. A tek počinje sa MPO i tolike cijene, možete misliti. A usput poredi neki Gradačac za koji ljudi nemaju pojma i lupa sa cijenama, nasuprot klinikama koje su veterani na polju MPO pa nemaju takve cijene.

E tako vam je to kod nas u BiH, najlakše je zarađivati na tuđoj nevolji. Mislim da se dobro skršio kada sam ja izašla iz ordinacije, srušili su se njegovi snovi o brzoj zaradi, jer sam ja rekla zašto bi dolazila kod vas kada u mnogim uspiješnijim klinikama mogu platiti manje a očekivati bolje rezultate. Neće mene tako lako preveslati.

[navi]

spoznaja je stizala u fazama.
ne znam zasto, cijelog sam zivota razmisljala "Ako budem imala djece" - umjesto Kad...
onda, kad smo odlucili poceti se truditi - nakon godinu i po braka, nije islo. pa smo nasli da mi je prolaktin povisen. sto je opet izgledalo kao potvrda one "ma ti si previse u tome, opusti se, ne moze ni uspjeti ako si u grcu, sve ti je islo kao po spagi, mora nekad negdje i zapeti..." guilt trip svakog trena.
a onda je MM odlucio uraditi nalaz i eto ga sok - on ni ne shvata sta znaci onih tadasnjih 7 mil/ml, losa pokretljivost. pa onda pitanje otkud to?!
nisam htjela vjerovati da je ICSI za nas, nadala sam se da cemo ih skupiti dovoljno za AIH - jer nam tad ne treba viza za dijete, mozemo imati i domace... pa smo ih nakupili dovoljno za AIH - pa se raspali kad je stigla prva nula na beti.
MM se poslije toga nije vise ni skupljao do kraja, a ja - ja sam htjela ICSI - da vidim kako to izgleda. pa vidjela. eto, sad jos Mb, a poslije ko zna - mozda s bebom po bracu, mozda vise nikad preko granice po bebu, mozda ostarimo sami... zasad znam da sam radila najvise sto se moze. a Bog dragi ce dati ono sto nam je sudjeno - a i sigurno dobro za nas.

kako gledam na one sto ne znaju sta je MPO - ne zelim im da saznaju. ne zelim im da vrijeme, emotivnu snagu, zdravlje, novac trose na pokusaje. zelim im da uspiju i da uz roditeljstvo steknu i neogranicenu empatiju za nas s drugacijim putem.

Mojoj dragoj prijateljici je Mb donio bebu iz 4.tog pokušaja... ali stigla je, sada planiraju po drugu

Meni je gin zbog pcos kada sam imala 17 godina rekao da nikada neću imati djece, bila sam na pregledu sa mamom, obična klinka na pregledu, moja ga je mama skoro ubila
Bila sam jako tužna zbog toga, dugo je trajala naša borba, sada imam dvoje djece i nagovaram muža za treće
Nije lako, meni je bilo i nepodnošljivo i beskrajno tužno, ali najgori mi je bio osjećaj bespomoćnosti, da nema garancije, da se mogu samo truditi i truditi, ali nije izvjesno hoću li uspjeti. Pa ipak, uspjela sam i USPJETI ćete i vi sve HRABRE žene!

[ina33]

Ko u Gradčcu je 10.000 KM (5.000 EUR) pa je onda kod njih super cijena.

Džizs, to je kao za Fellinija... Što ti dr-ovi misle, da smo u srednjem vijeku i žene/parovi nemaju pristup informacijama. Boga mi, ako je u Bruxellesu toliko koliko u Gradčcu (sori, ne znam ni di je to točno). Koja tuga !

[wewa]

ne u sarajevu, nego u BiH se nema kome obratiti. zato je nasih 1 aih i 1 icsi kao njih 10 za zagrepcanke.... evo, drzim se foruma vec 6. godinu, da mi ga nije, posizila bih dosad.

joj wewa draga, bas mi je zao.
uzasno je da u sarajevu stalno mogu da se izmisljaju nova ministarstva, ali niko da osnuje postenu MPO kliniku

ne znam da li cure uspijevaju bar ne nekim forumima da se organizuju i razmjenjuju informacije? mozda ovdje na rodi moze da se odvoji neki cosak ili napravi maleni podforum za cure iz bosne?

ako je neka utjeha, barem ovdje na rodi ste u dobrom drustvu. ja evo imam priliku na stranim forumima da ucestvujem i da poredim...situacija je takva da ima stvarno odlicnih US foruma (ali njihove MPO strategije su uglavnom malo drugacije). sa druge strane, kod mene u njemackoj ima jedan ogroman kinderwunsch-forum, ali ja se svaki put nanovo iznenadim kako cure koje su na njemu o mnogim stvarima veze nemaju...ovdje na rodi postoji puno veci stepen poznavanja vlastitih rezultata i dijagnoza, veci stepen razmisljanja uopste...

mozda mozes ti sa svoje strane da poguras barem neka mjesecna okupljanja u sarajevu ili slicno?

na rodi ima puno cura iz BiH, narocito iz sarajeva, u razlicitim fazama. meni su sarajevske kafice sacuvale puno mentalnog zdravlja i donijele pregrst informacija - tako da ta opcija postoji.

a osnivanje MPO klinike nije u interesu drzave, samo privatnika, takvih klinika (bar 2, svaka u jednom entitetu) vec ima, samo sto im je uspjesnost ravna nuli, pa je inostranstvo za nas jedina opcija.

[rozalija]

Ko u Gradčcu je 10.000 KM (5.000 EUR) pa je onda kod njih super cijena.

Džizs, to je kao za Fellinija... Što ti dr-ovi misle, da smo u srednjem vijeku i žene/parovi nemaju pristup informacijama. Boga mi, ako je u Bruxellesu toliko koliko u Gradčcu (sori, ne znam ni di je to točno). Koja tuga !

Vjeruj mi živim ja u BiH ali pojma nemam gdje je Gradačac i kako doći do njega a kamoli da im platim 5.000 EUR-a za postupak. Ni u ludilu.

[marti_sk]

Ja sam uvjek znala duboko u sebi da kod nas nece ici lako...kad me je moj ginekolog ubedjivao da idemo na inseminacije bunila sam se sto on uopce ne pomislja da je mozda MM u pitanju i kada sam isla da uzmem rezultate spermograma znala sam da ce biti nalaz los....6 culo ili ne znam sta ali tako se dogodilo, dijagnoza prokletla azoospermia. Nakon tuge, nevjerice i sok uhvatili smo se u kostac...krivo mi je sto nismo novcano lagani pa da mozemo u tu borbu uci lakse, jer je sve lakse kad ti je dzeb pun....ovako :/

[frka]

ja sam prije 3 i pol godine mjesec i pol dana trcala s hitne u petrovoj do hitne na rebru pokusavajuci objasniti cijenjenim strucnjacima, primarijusima i stazistima da sa mnom nesto gadno ne valja i da ne puzim po podu od bolova bez veze... oni su tupili da mi nije nista i cak me slali psihijatru jer je to bilo ocito jednostavnije i lakse nego poslati me na ct ili mr trbuha ili mi bar reci da obavim to privatno... nakon mj i pol, moj dragi ginekolog kojeg ne bi mijenjala za sve na svijetu poslao me na merkur gdje me uskoro operirao jedan isto tako fantastican lijecnik. ukratko - trbuh mi je bio pun gnoja koji se zbog tolikog cekanja prosirio zbog cega sam ostala bez jednog jajnika i oba jajovoda... a preostali jajnik je postao policistican i vjerovatno donekle ostecen te mi skoro svaki mjesec izraste cista zutog tijela. sto je najtuznije u citavoj prici - da su me odmah operirali, ovaj jajnik i jajovod najvjerovatnije bi bili zdravi.. sto vise reci nego da mi je nakon toga stvarno trebao psihijatar... nikad nisam bila ambiciozna ni u kojem smislu osim u smislu obitelji i saznanje da prirodnim putem nikako necu moci dobiti dijete me dotuklo. i tako ja nakon toliko teske operacije i ne znam koliko transfuzija lezim u bolnickom krevetu i ronim u suzama... tako se i nastavilo sve do sad.. toliko izmijesanih osjecaja da ih ne mogu niti pokusati prenijeti nekome tko nije u ovakvoj situaciji.. i konstantan strah.. konstantno preispitivanje svake boli koja se javi, a, nazalost, javlja se cesto... mi smo tek na pocetku borbe za koju se nadam da nece potrajati (prvi postupak nam je trebao biti u 9. mj.), a ja svejedno vec sad imam osjecaj da traje stoljecima.. i uz to se javlja jos milijun drugih strepnji i strahova - u kakvom mi je stanju jajnik i koliko je ostecen, da li uopce proizvodi kvalitetne js, hoce li zbog mene osoba koju volim najvise na svijetu ostati bez toliko zeljenog djeteta... a to mislim da ne bih podnijela...
tesko je opisati taj grozan osjecaj kad sam shvatila da spontano nece doci do trenutka u kojem cu shvatiti da sam trudna i podijeliti to s onima koje volim... tako da, uz borbu koju prolazimo s neplodnoscu, vjerujem da svi mi ovdje prolazimo i kroz borbu sami sa sobom, a ta je borba mozda i najteza jer je puno lakse prebroditi fizicku bol od one psihicke i konstantnih preispitivanja i razbijanja glave zbog svake sitnice vezane uz nas cilj koji nam na koncu i odredjuje zivot.. i uz toliko patnje, straha i problema, svi mi nalazimo snagu za suocavanje i borbu s tim problemima... to je i najzalosniji dio donosenja ovog zakona jer, uz uskracivanja temeljnih ljuskih prava kako i nama tako i nasim lijecnicima, pokazuje neizmjernu netoleraciju i apsolutni izostanak suosjecanja i razumijevanja prema onima kojima bi svaka podrska trebala biti ne samo potrebna vec i logicna.
ali svjesna sam da je za nas sve jedino bitno da do tog trenutka trudnoce i rodjenja nase djece dodje, bilo spontano ili ne, tako da nam jedino preostaje i dalje se boriti svim raspolozivim sredstvima kako protiv neplodnosti, tako i protiv golemog licemjerja, nerazumijevanja i nepravde za koju je, za razliku od nase neplodnosti, netko uistinu odgovoran…
malo sam oduzila i skrenula s teme, ali drugacije nije moglo… ovo je tek sitnica naspram onog sto se odvija u mojoj glavi, a mogu tek zamisliti sto je u glavama onih koji su vec prosli brojne postupke...

pozdrav svim suborcima!

[rotty]

sjećam se da sam nakon nalaza spermiograma (teška oligoastenoteratozoospermija) prvo pomislila "hvala Bogu, ima nade, barem možemo na MPO". Do tada nisam bila sigurna, nakon toga sam znala da cemo kad-tad uspjeti. I eto curka uskoro stiže

[Denny]

Nikada, ni u snu svih snova nisam pomislila da ću imati problema sa začećem. Ciklusi su mi bili uredni, nikad nikakvih upala, boli, infekcija... ništa.
Kad je prošla godina dana braka (u kojoj se nismo opće brinuli, bili smo opušteni, uživali u životu...) i ništa se nije desilo, MM je napravio spermiogram koji je glasio normozospermija. Pa naravno, sve je i dalje u redu, nema panike, doći će beba... ali nije.
Trebala je proći još jedna godina i nekoliko trudnoća mojih prijateljica da shvatim kako kod mene "sve je u redu" ne znači isto što i kod drugih i konačno se uvukao taj crv sumnje kako možda ipak postoji problem. I počeli smo kopati dublje.
I naravno, po sistemu "traži, traži pa ćeš naći" baš u to vrijeme mi se u maternici čudnovato pojavilo miom od 4 cm, prolaktin je otišao nebu pod oblake, a a mužev spermiogram je zbog napornog posla naglo pao na asthenozospermiju trećeg stupnja. Koliko god to sad zvučasu glupo, ja sam sva sretna uzela nalaz prolaktina na kojem je pisalo 2.100 i odjurila svom doktoru: "Evo ga! Našli smo problem!"...
Od tada je prošlo skoro tri godine - tri inseminacije, bezbroj pretraga, HSG, operacija mioma i polipa, brdo čajeva, vitamina.... I svjesna sam da će trajati još, da me vjerojatno čeka IVF, možda i više njih... I osjećam se ko u zaćaranom krugu iz kojeg ne vidim izlaz, samo sam svaki dan sve tužnija i skupljam snagu za dalje iz ovakvih predivnih priča vas koje ste uspjele. Možda se i nama dogodi čudo budemo li dovoljno strpljivi i uporni kao vi.

[ici]

Znate drage cure šta mi je najgore što taj osjećaj koji se javio nakon saznanja je još u meni i nije poustio,stalno se osjećam obilježena i izuzeta od drugih(tako je od samog početka).Ima dana kad sam jaka i mogu sve a ima i dana(sve češće) kad bi se zavukla u rupu i ne izlazila nikako!!!!!

[hanumica fata]

Znate drage cure šta mi je najgore što taj osjećaj koji se javio nakon saznanja je još u meni i nije poustio,stalno se osjećam obilježena i izuzeta od drugih(tako je od samog početka).Ima dana kad sam jaka i mogu sve a ima i dana(sve češće) kad bi se zavukla u rupu i ne izlazila nikako!!!!!

ici razumijem te potpuno! i meni je bilo tako - taj osjecaj izolacije koji se uselio u srce, da u njemu i ostane...
nista vise nije kao sto je nekada bilo,
odjednom je covjeku draza komunikacija sa nepoznatim ljudima sa kojima dijelis ISTE probleme, nego sa najblizim prijateljima!
emailovi od clanova familije stoje danima neodgovoreni, ali zato se odmah skace da se odgovori poruka sa rode!

ali ici, najvaznije je ne biti sam, dakle nije ni ta izolacija tako strasna kako se cini! bez obzira da li su cure stvarne ili virtuelne, one su tu i utjesice te i dace ti savjet!
samo glavu gore i gledaj da se bavis stvarima koje te cine zadovoljnom (tj. to je moja strategija)

[ines31]

Kako sam se osjećala? Iskreno cijeli svijet mi se srušio! Priča počinje ovako: nakon 2 godine veze ja i moj dragi smo odlučili prestati sa čuvanjem i ja sam nakon 2 mjeseca prvi put ostala trudna nitko sretniji od nas ali imala sam spontani, nakon nekih godinu dana od spontanog druga trudnoća test pozitivan ja kod dr. no u maternici se ništa ne vidi doktor me uvjerava da je još rano ali ja jednostavno znam da nešto nije u redu ali on me naručuje za slijedeći uzv za dva tjedna. Tri dana nakon toga ja završim na hitnoj vanmaternična unutarnje krvarenje i kako se kaže jedva mi spase glavu no ostajem bez jednog jajovoda. Nakon toga prolaze 4 godine praćenja ciklusa, mjerenja temperatura i neznam čega više, a da ne pričam o čajevima travam i sl. Ja redovno odlazim ginekologu kao desiće sve je ok, njegov spermogram uredan. I ove godine u 2 mjesecu odem na taj famozni hgs s kojim mi je utvrđeno neprohodnost tog jednog jajovoda i preporučeno IVF.
Odmah s obzirom kao na našu dijagnozu dr. mi preporučuje da probamo sa prirodnim IVF i evo sad već imam dva neuspješna iza sebe jedan u 5, a drugi u friški sad u 8 mjesecu. Kako se osjećam pa ne baš dobro bojim se novog neuspjeha, bojim se svega, a najviše toga da li ću dočekati ikad tu pozitivnu betu. Trenutno sam ljuta na cijeli svijet, jer tko nema probleme kao mi ne razumije našu bol! Teško mi je gledati mm kako tužnim pogledom gleda u svako dijete jer to me najviše zaboli!

[Jim]

Evo i moje životne priče...
Ukratko....
Od puberteta se borim sa PCOS i odmah mi je priopćeno da ću malo teže zanjeti. Čim je veza sa MM postala ozbiljnija ja iznosim karte na stol pa šta bude.No moje zlato odlučuje ostati uz mene pa šta bude, boriti ćemo se skupa.
Nikada nismo koristili kontracepciju, a on vjenčanja intenzivno krećemo na bebicu. Nakon 2god.neuspješnih pokušaja odlazim kod svoje gin. Svi brisevi, papa, pregled i uzv uredni. Moja soc gin mi preporuča 3 ciklusa klomifenom i hopsanje svaki dan 4x dnevno, šta da vam kažem, luđakinja, u tim danima više smo se mrzili nego voljeli .Nakon neuspjeha traži spermiogram od MM-nalaz mali broj prog.pokretnih. Ona diže ruke i kaže da nam nema pomoći.
Očajni odlazimo u privatnu polikliniku kod naše predrage dr.koja nam je već do sada puno pomogla.
Ona predlaže MM pregled urologa-nalaz uredan, uzrok smanjene pokretljivosti nepoznat; a meni HSG-nalaz desni jajovod odličan a lijevi nešto slabije prohodan.
Šalje nas odmah kod Dr.Baumana! On gleda papire i kaže da nalaz MM uopće nije toliko loš a da je moj HSG također dobar.
Odlazimo na 1.aih. Iako je neuspješan oduševljeni smo našom dr. i dragim dr.B te trenutačno pauziramo sa jednim ciklusom pa ćemo opet na SD.

[Jim]

Evo i moje životne priče...
Ukratko....
Od puberteta se borim sa PCOS i odmah mi je priopćeno da ću malo teže zanjeti. Čim je veza sa MM postala ozbiljnija ja iznosim karte na stol pa šta bude.No moje zlato odlučuje ostati uz mene pa šta bude, boriti ćemo se skupa.
Nikada nismo koristili kontracepciju, a on vjenčanja intenzivno krećemo na bebicu. Nakon 2god.neuspješnih pokušaja odlazim kod svoje gin. Svi brisevi, papa, pregled i uzv uredni. Moja soc gin mi preporuča 3 ciklusa klomifenom i hopsanje svaki dan 4x dnevno, šta da vam kažem, luđakinja, u tim danima više smo se mrzili nego voljeli .Nakon neuspjeha traži spermiogram od MM-nalaz mali broj prog.pokretnih. Ona diže ruke i kaže da nam nema pomoći.
Očajni odlazimo u privatnu polikliniku kod naše predrage dr.koja nam je već do sada puno pomogla.
Ona predlaže MM pregled urologa-nalaz uredan, uzrok smanjene pokretljivosti nepoznat; a meni HSG-nalaz desni jajovod odličan a lijevi nešto slabije prohodan.
Šalje nas odmah kod Dr.Baumana! On gleda papire i kaže da nalaz MM uopće nije toliko loš a da je moj HSG također dobar.
Odlazimo na 1.aih. Iako je neuspješan oduševljeni smo našom dr. i dragim dr.B te trenutačno pauziramo sa jednim ciklusom pa ćemo opet na SD.

[gupi51]

Kako sam se ja osjećala? Kao da me pregazio vlak od 100 tona. Najgora stvar je da sam oduvijek željela djecu, a u meni je uvijek bio prisutan neki strah, šta ako ne budem mogla imati djecu. I onda, došao je i taj dan. MM i ja smo skupa bili 6 god kad smo aktivno počeli raditi na bebici, nakon 6 mjeseci pokušavanja moj strah me natjerao da MM pošaljem na spermiogram (bilo je to logikom ma samo da smo sigurni da je sve ok). Sjećam se da sam ujutro došla s posla (radila sam noćnu) i nazove MM i kaže da nalaz nije baš najbolji ali kao ima nade. Mene je automatski prožeo takav osjećaj straha koji još nikada nisam doživjela. Poslao mi je nalaz na mail i kad sam ga vidjela suze su samo počele ići (oligoasthenozoospermia gr). Nisam prestala plakati cijeli dan. Od tada sam se promijenila, izgubila sam interes za puno stvari. Teško mi je proći kraj dućana s opremom za bebe jer toliko želim tamo ući, a nemam zbog čega. Kupovanje poklona za djecu prijatelja je pravo mučenje. Definitivno nisam više ista osoba. A sada me i ovaj zakon šamara, kao da ovo nije dovoljno.

[Nene2]

Trenutak kada smo u hodniku splitske bolnice pročitali nalaz spermiograma bio je jedan od onih koje pamtim u životu kao "prije i poslije". Sve što je bilo prije tog trenutka bilo je drugačije, naivno i djetinje, a tek poslije tog trenutka dogodio mi se život, ogoljen do grubosti, hladan, nepopustljiv.

Do tada sam naivno mislila da je naš život konačno krenuo pravim smjerom, razlučili smo neke stvari, posložili prioritete, nakon skoro 7 godina veze ušli u brak i podstanarski stan.
Prethodno je muž napustio posao pomorca jer smo oboje (puno više ja) zaključili da je to pretežak život koji će nas slomiti i on je našao posao na kopnu, financijski nemjerljiv, ali mladi i naivni, sanjali smo da se živi od ljubavi i da je manje više...
Sve do tog trenutka kada su nam rekli da su čuda moguća, ali možda ne u našem životu. U tom trenutku sam odrasla.

Imali smo prijatelje naših godina s istom dijagnozom, znali smo ukratko što nas čeka, znali smo da trebamo ICSI metodu, znali smo da trebamo Zagreb. Znali smo da trebamo novac.

U jednom jedinom trenutku nestalo je sve što je bilo prvo na životnoj ljestvici važnosti i nestali smo i ja i suprug i moj fakultet (napokon upisan i toliko željen da sam prekinula prethodni uspješni studij) i sve što smo imali i željeli postalo je jedna jedina riječ- roditelji.
Možda u tom trenutku nisam mislila da ćemo zaista tako puno morati žrtvovati, ali s vremenom je postajalo sve jasnije da smo gradeći tu autocestu svog životnog puta, zanemarili sve prilaze, cestice i makadame koji bi trebali biti dio nje.

Suprug se otisnuo na more, ja se preselila malo kod njegovih, a više kod svojih roditelja, postali smo putnici bez prave adrese, a najbolnije su bile one zagrebačke, adrese tuđih ljudi.

Naša curica danas ima tri ipo godine i stigla je nakon više od 5 teških godina. Vrijedilo je sve to proći, svaku suzu, svaku bol, i tisuću puta toliko.
Sada idemo po naše smrzliće (nadam se da ovaj užasni zakon neće potrajati toliko dugo da padne u zaborav taj naš slatki izraz za zamrznute embrije!) i u meni je ponovno strah- strah od susreta sa klinikom, strah od neuspjeha, čak i strah od uspjeha. Ali, ovaj put smo jači, ovaj put nas je troje!

[vikki]

Nene2

[Nene2]

Podižem opet malo ovu temu jer vjerujem da ima još neispričanih priča, a tako bismo voljeli imati puno materijala za našu knjigu!

http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=85191

[bublica3]

Nene puno sreće vam želim![/b]

[bugaboo]

Nasa prica s MPO tek pocinje...

Vec 9 godina smo zajedno, a zadnjih godinu i pol u braku. Nakon 1,5 god pokusavanja krenuli na pretrage: i moji i njegovi brisevi uredni, moji hormoni unutar ref. vrijednosti (ali vidjet cemo sto ce ginic reci), njegov spermiogram s dijagnozom oligozoospermia i moguca varicocela 1. ili 2. stupnja.

Zbog povisenog prolaktina sam vec 5 godina na terapiji Bromergonom koji je uz terapiju o.k. Endokrinolog me cak htio maknuti s terapije da vidi kako cu reagirati, ali kad sam mu spomenula da pokusavamo zatrudnjeti ostavio me na njoj.

Vjerojatno sada slijedi HSG pa prvi posjet MPO doktoru.

Iako znam da moramo biti strpljivi i da smo tek na pocetku nase borbe ne mogu da se ne zapitam zasto bas mi? Skoro svi nasi prijatelji i rodbina su dobili svoje bebice bez muke i sad ih nunaju u svom narucju. Najgore je sto o nasem problemu ne mogu pricati sa svim tim ljudima jer oni to ne mogu shvatiti buduci da ne moraju kroz to prolaziti. I frizerka me vec gleda kao da sam gubava jer me svaki put ispituje kad ce bebica. Svi nas pitaju "a sta vi cekate?" ili "zelim unuka dok sam jos ziv", a mi samo slijezemo ramenima.

[ina33]

Nene, jedna crtica, a cijeli život u njoj, stvarno si talent !

[tonili]

Neznam je li intuicija moja istina; je li predosjećaj stvar straha, pretpostavki ili te istine, ali ja sam nekako znala....
Od onih prvih krvavih jutarnjih razočaranja negdje u meni je spavala ta misao, a kako su prolazili mjeseci neuspjeha, misao se pretvarala u jasan glas upozorenja.
Zapravo je čudno koliko me loš nalaz uopće nije iznenadio. Iznenađenje je bilo samo čiji je to nalaz bio. I bilo mi je normalno. I znala sam što treba. I bili smo posebni čak.
Ta istina je prihvaćena kao temeljna istina - to je naš put do djeteta - možda jest malo drugačiji, ali eto, naš je.
Krenuti na taj put bilo je lako - opstati i ostati na njemu...eh, to je već druga priča.
Početni entuzijazam je urodio plodom, no život je imao neke druge planove za nas. Gubitak djeteta sreću pretvara u tugu, posebnost u prokletstvo, entuzijazam u stalni strah...Strah od neuspjeha, strah od gubitka, strah od nas samih...
Jedino jače od tog straha je želja.
Želja da nas malo biće zazove mama, tata.
Želja da ga nosim pod srcem, osjećam u sebi....da ga tata osjeti kako lupka iznutra...
Želja i nada da će jednog dana dijete zaspati između nas, a mi ćemo ga gledati dok spava - Jer je tako prekrasno - Jer izgleda kao anđeo - Jer je samo naše....
Ta želja je naša temeljna istina - ta želja je naš život.
Znala sam da nam je put težak. Nisam znala koliko.
Priznajem da ponekad želim odustati, da mi je ponekad preteško.
Priznajem da se ponekad ne prepoznajem - u ljubomori, jadu, žalosti.
Priznajem da mi je sada naš put teži nego na početku.
Ali, to je naš put. Znamo to.
Treba samo smoći snage i ostati na njemu.
Naša istina je mpo - naš cilj je dijete.

[ksena28]

tonili tako si to divno napisala, predivno

[Nene2]

tonili draga, stići ćete do cilja!

nadam se da pino nije promakao ovaj tekst za knjigu!

[tonili]

Svima

[sretna35]

tonili draga, kao da sam ja napisala tvoj tekst prije samo 10 mjeseci

[bublica3]

tonili draga bit ćeš mama

[tonili]

Uf sretna, daj je i meni bar 10 mj do sreće najveće....

[AMELLIE]

Kako sam se osjećala???Neznam...vrtjela mi se bolnica, ordinacija, park...sve oko mene...S obzirom na PCOS pretpostavila sam da nece teci kao po vodi, al uvijek mislis pa nece baš mene....

Sve preživiš i trudiš se, drago mi je što postoji ovakvo mjesto gdje možemo reći što osjećamo a da se razumijemo, jer ponekad mi je dosta tuđih umirivanja, savjeta, lezi, digni noge, odi u neki famozni grad gdje žene ostaju trudne sam tak, pij ovaj čaj, itd...vjerovatno me razumijete.
Iskreno mislim da bi trebalo biti i više centara za psihološku pomoć za nas i naše MM!!!!!

[barbyRI]

osjecala sam se...... ne znam ni ja sama kako...posto vec duze pokusavamo i od niza negativnih testova,pregleda,pretraga,odlaska po bolnicama,razocaranja nesto mi je govorilo da ce izgleda morat doci do toga...pogotovo sta je muzu svaki spermiogram bio sve gori i gori umjesto bolji,iako je uzimao svemoguce preparate..i kad mi je na zadnjem spermiogramu rekao ginek. da nemamo vise sta cekat da idemo na MPO,ne znam sta sam osjecala u sebi da li veliku tugu,veselje.... pomislila sam ipak je doslo dos toga,pa zasto bas ja,zasto ne mogu prirodno,zasto sve oko mene mogu?zasto nikog ne poznam da je tim putem ostala trudna,zasto bas ja? dok sam se kuci spustala iz bolnice na neki nacin mi je bilo drago da cu makar i tim putem jednog dana ipak biti mama,pa sam od veselja nazvala muza da mu kazem,mamu,a onda su neki blizi poslije saznali... ko nije u tome ne moze to shvatit...
npr. moja frendica,isto nema djece jos(vrsnjakinja)ja da nemogu iamt nema sanse da bi se odlucila na tako sta ko ti...ako mi bog prirodno ne moze dat nebi ni ovako nikad.ja pitam pa zasto?kaze jednostavno nebi isla takve boli,muku trpit za nista pa i pod cijenu djeteta...mislim da je to jako sebicno i ne razumijem ju,kao sta ni ona mene vjerojatno,ali dobro svako ima svoje misljenje.ja znam da nije lako to sve proci,to iscekivanje nakon punkcije,transfera je se sta ulovilo,sta ce beta pikazat?to je strasno...sli za svoju mrvicu u rukama sve cu izdrzat,znam da moram i nadam se da ce me bog jednog dana ipak nagradit...

[delfin]

Nakon jedne prirodne trudnoće koja je završila spontanim,saznanje da nam treba mpo mene i mm totoalno je šokiralo. Zapravo,dugo nam je trebalo da to prihvatimo a o suzama i teškim danima da i ne govorim.

[amariya]

Nakon obavljenih pretraga (pregleda, hormona i spermiograma), dr mi je rekao da su nalazi mog muža dosta loši i da on preporuča IVF (AIH bi bio gubitak vremena). U tom trenutku, istina, bila sam malo zbunjena, ali sam bila jako sretna, jer sam mislila da ću ubrzo ostati trudna. Evo, prošlo je skoro god. dana od tog razgovora i upravo sam u 3. postupku. Nije me valjda nešto šokiralo, jer smo 2 god. pokušavali, pa ništa, a kad nam je doma stigao spermiogram, bilo nam je potpuno jasno da druge nema. Sretna sam svaki put kad počinjem s postupkom, ali tužna izlazim, nadam se da će ovaj puta biti drugačije, a i ako ne bude, idem opet, dok ne ostanem trudna, ili dok me ne otjeraju s klinike!