Neznam je li intuicija moja istina; je li predosjećaj stvar straha, pretpostavki ili te istine, ali ja sam nekako znala....
Od onih prvih krvavih jutarnjih razočaranja negdje u meni je spavala ta misao, a kako su prolazili mjeseci neuspjeha, misao se pretvarala u jasan glas upozorenja.
Zapravo je čudno koliko me loš nalaz uopće nije iznenadio. Iznenađenje je bilo samo čiji je to nalaz bio. I bilo mi je normalno. I znala sam što treba. I bili smo posebni čak.
Ta istina je prihvaćena kao temeljna istina - to je naš put do djeteta - možda jest malo drugačiji, ali eto, naš je.
Krenuti na taj put bilo je lako - opstati i ostati na njemu...eh, to je već druga priča.
Početni entuzijazam je urodio plodom, no život je imao neke druge planove za nas. Gubitak djeteta sreću pretvara u tugu, posebnost u prokletstvo, entuzijazam u stalni strah...Strah od neuspjeha, strah od gubitka, strah od nas samih...
Jedino jače od tog straha je želja.
Želja da nas malo biće zazove mama, tata.
Želja da ga nosim pod srcem, osjećam u sebi....da ga tata osjeti kako lupka iznutra...
Želja i nada da će jednog dana dijete zaspati između nas, a mi ćemo ga gledati dok spava - Jer je tako prekrasno - Jer izgleda kao anđeo - Jer je samo naše....
Ta želja je naša temeljna istina - ta želja je naš život.
Znala sam da nam je put težak. Nisam znala koliko.
Priznajem da ponekad želim odustati, da mi je ponekad preteško.
Priznajem da se ponekad ne prepoznajem - u ljubomori, jadu, žalosti.
Priznajem da mi je sada naš put teži nego na početku.
Ali, to je naš put. Znamo to.
Treba samo smoći snage i ostati na njemu.
Naša istina je mpo - naš cilj je dijete.