Imam jedno dijete, došlo samo tako. A onda smo htjeli drugo... i nikako. I nakon god i pol pokušavanja ode muž napraviti spermiogram... i bingo- mali broj, slabo pokretni. Dr. preporuča inseminaciju (za početak).
Kako se osjećam...Ljuto i jadno. I krivim i mog muža, i Boga i vraga. I tako par dana na početku svakog ciklusa... A onda taman kada zaboravim... a onda sve ponovo. Ludim i ne znam koliko ću još moći. A još nisam ni krenula u postupke (u fazi sam pretraga), ne mogu ni čitati o njima. Jer suze samo teku.
I ne znam kako to podijeliti s drugima, kako objasniti na poslu kamo idem... Zato sam i krenula privatno (jer tako mogu na preglede popodne, nije da si to mogu samo tako priuštit). Nekako mi se čini da drugi ne bi to razumjeli, a i nemam volje dijeliti to. Pa ni s vlastitim roditeljima. Jer strah me da ću se raspasti.
Ne znam kako prestati kriviti muža i kako prihvatiti situaciju...
Znam da bih trebala zahvaliti Bogu što mi je podario bar jedno dijete bez nekog problema (jer drugima nije ni to). Ali trenutno ne mogu.