Prije tjedan dana vratila sam se na posao nakon godinu dana uživanja sa mojom srećicom. Čuvaju je moji starci koji su u penziji i koji je naravno obožavaju (prvo unuče)i maze je i paze kao kap vode na dlanu.Prvi dan je bilo super,igrala se i mazila sa nonom. Već drugi,treći dan ona je očito shvatila da mama svako jutro nekud odlazi i tu je počeo rusvaj. U godinu dana koliko je stara nije tako jako i toliko plakala kao zadnjih par dana. Kad vidi da se spremam za van kao da joj se svijet ruši. Roni suze krokodilske i panično se drži za mene i ne pušta. Meni se srce kida kad je moram ostaviti. Ista stvar je i kad muž ide na posao.Pred neki dan nije stala plakati od 8-11 sati. Starci su je cijelo vrijeme nosili i mazili pokušavali sve živo bez uspjeha. A kad dođem doma ista priča. Neda mi ni da se skinem, ni na wc ni da pojedem nego se priljepi uz mene i panično plače čim se maknem pola metra. Popodne zaspe na cici i spava s cicom u ustima, ne pušta je valja od straha da joj opet ne odem. Postala je strašno cendrava i stalno hoće biti po rukama što nikad prije nije bio slučaj. Moram napomenuti da smo je prije povremeno bez problema ostavljali na čuvanje po nekoliko sati kod šogorice ili kod mojih staraca, ali naravno da je većinu vremena bila sa mnom. Pretpostavljam da je ovo faza prilagodbe i da će se s vremenom stvari smiriti, no ipak vas molim za koju riječ utjehe i vaša iskustva s ovim problemom. Imam i jedno pitanje: da li je bolje ujutro zbrisati neprimjetno iz kuće ili se pozdravljati s njom prije (to je dva dana prošlo katastrofalno, sa vriskom i plakanjem nakon čega se satima nije smirila)