Ja cu ti samo reci proci ce ... tesko joj je, bila si s njom 24 sata na dan, uvijek tu i sad te nema vise od pola dana, pogledaj to pogledati njenim ocima. I kod nas je adaptacija isla jako tesko onda me jedna mama utjesila kad je rekla 'A zamisli bi li ti bilo draze da uopce ne place i ne reagira sto te nema, da joj je totalno svejedno jesi tu ili nisi. Onda bi se pitala pa kakva sam to mama zar ne?'

Nisam pobornik iskradanja jer to moze imati jos gori efekt, stalno ce provjeravati gdje si i frka ce joj biti da ne odes dok ne gleda ... Leila je puno plakala na pocetku, dugo bi se mazile, cicale, oprastale, cesto sam je ostavljala u suzama, pa sam u jednom trenutku kad bi ona ostala spavati ujutro hodala na prstima i sto brze smugnula kroz vrata misleci da ce njoj biti lakse. Onda je ona plakala i ljutila se na mene kad bih stigla, to mi je bilo jos gore i prestala sam jer sam skuzila da njoj tih 15 minuta mog vremena ujutro puno puno znaci.

Isto tako dugo dugo popodne kad sam dosla doma nisam mogla nista drugo osim sjesti i nju grliti, dojiti je, ljubiti, nije se odljepljivala od mene ... i prode to sve, sad godinu dana poslije mase ujutro kad idem (jos ponekad negoduje i place ali to nije tako cesto kao na pocetku) a kad dodem popodne jos uvijek sa vrata trazi cicu i govori mamice mamice ali to sad traje mozda 5 minuta, onda mora ici dalje cekaju je kockice, bebe, slikovnice, a meni govori 'cekaj mama'.